Voljela sam senatora 🔛 ✒

STARA DUGOVANJA

LEONA

Ponor.

Sve što gledam je vladavina mraka i tek poneke zvijezde čiji odsjaj se gubi u tami.

Odraz crnila ne narušava moju percepciju i bespotrebna varka mojih misli samo kruži oko ove prostorije.

Ovdje sam. Ponovo. Sa povezom na očima.

Odbijam ih otvoriti. Tjeram sebe da ih i pod vremenskom silom držim sklopljene i dozivam san. Neko lijepo plavetnilo u čijoj beskonačnosti plivam. Oblake među mojom kosom, dok se vjetar u naletima kroz vlasi provlači i uzrokuje njeno treperenje.

Koža mi je prekrivena toplim naslagama sunca koje se na njoj taloži u prozirnim zracima.

Dah na mom licu prati nekoliko iznenadnih trzaja i umilnih nota u mjestima gdje vazduh udara od pregibe moga vrata.

Ruke u htjenju zazivaju oslonac čvrstih mišića, preklapanje prstiju i podudarnost njihovih ležišta. Odižem gornji dio tijela dok hladna kapljica tečnosti klizi niz udolinu mojih grudi. Idem mu u susret. Priželjkujem ga. Otimam se nevidljivim nitima koje mi tijelo kuju za krevet.

Nekoliko trzaja, bolnog stezanja kože i oslobađam se. Srce mi žubori u naletu obrisa meni tako poznatog tijela. Osjećam figuru koja se nada mnom nadvija. Sve što želim izgovoriti je njegovo ime. Ali usne su mi suhe da tek štropot sa njih silazi.

Nestaje. Jesam li izgovorila ime naglas? Zato bježi od mene?

Rukama petljam u mraku, tumaram po ruti čije koordinate ne raspoznajem. Osim... Krivine.

Krivina koja se nazire dijelom je ruka koja putuje po koži, dijelom prsti koji se utiskuju u vrat.

Sva plavetnila koja me okužuju obrazuju se u noć. Crnu, bez mjesečine i zvijezda, noć.

Želim otvoriti oči. Želim progledati. Želim rukama odgurnuti nepoznatost koja me obasipa.

Jarede gdje si?

Kao da mi protuha čita misli, pa mu se osmijeh širi i kroz neku pukotinu vazduh šišti. Poput zmije. Otrovnice.

Vraćam se. Otvaram oči, ali rezultat je jednak. Oči ne vide dalje od siluete.

„Nedostižnost, kako galantna riječ za ljude koji ubiju sebe zbog ljubavi." Ponovo te riječi. Iz poruke... Iz sobe...

Soba. Moja je. I krevet. I tijelo kojem su štit samo koljena privučena uz grudi. Nepoznate su ruke tu, istegnute da vidim tintom prošarane podlaktice. Tetovaža... Koncentracija mi ide ka slovima i pokušaju da ih razaznam.

Zna to krvnik čije su zjenice mutna voda i trulo lišće koje pluta. Sklanja ih. Glas koji želim pustiti da izbaci bolne krikove, izdaje me. Opet. Tijelo iza mene se sladi. Osmjehuje hladno. Proračunato izgovara stih koji na trenutak zvuči kao vesela pjesma, u sledećem je uspavanka.

„Ne možeš dobiti sve, Zvončice. Nekada se ljudi moraju rastati da bi se ponovo u ogledalu vidjeli. Dok vjetar i hladnoća zovu te, zvijezde sa neba nestaju.U beskraju kad ponoć polako pada, mjesec visi sa njenih strana. Dok polako ka pustinji lebdiš i tražiš zvijezde koje su pale, osvijetljen put pretvoriće se u mračne skale. Jedina svjetlost kojoj hrliš, tvoj su ožiljak kojem tako silno žudiš. Rana, tvoja rana i moje ime stoje uz isti stub straha. Oslobododi se, Zvončice. Pogledaj u ogledalo svoju predstavu režiranu. Kao svjetiljka i mrak, kao plavo i tamno. Kao kočija i zvijer u njoj, svemir i pustinja. Vidjećeš mene. Kao pustinjski cvijet koji me doziva. Vidjećeš sebe. Slobodna i divlja... Hoćeš li onda svijetliti samo za mene?"