Voljela sam senatora 🔛 ✒

PRISTAJEM

LEONA

Izgledalo je da noć nikada neće nestati. Da sa nekom čudnom namjerom stoji na putu zori. Da pleše nad nama samima. I tako skoro neće ustupiti mjesto danu.

Sve je ličilo na pomrčnu. Sve se nekako preslikalo na moj život.

Nedeljama bezvoljna da bih posegnula za novim idejama. Nisam imala petlje da dirnem u sopstvene želje. Vrijeme sam provodila tupo gledajući u jezero. Nisam bila gladna ničega sem istine.

Otac je mrak tjerao malim ali značajnim pobjedama, a zore dočekivao u postelji načinjenoj od iluzija.

Majka se odavala alkoholu, mjereći svoju pobjedu prvo u čašama, a onda u bocama. Ličeći na ostavljenu ženu. Njene zore bile su zavedene zakletvama da sebi takvo poniženje više neće prirediti.

Sarah se trudila da tamu preslika u šarenilo, pomoću čarobnih pilula koje bi njenom umu svaki put predočile neke nove zadivljujuće halucinacije. Pobjeda bi nastupila istog trenutka kada bi se crno- bijela slika života pretvorila u lunapark.

Za razliku od njih naučila sam vremenom da vještim koracima izbjegnem mrak. Sve dok mi nekoliko riječi oslikanih crvenom bojom na razbijenoj površini stakla nije zaustavilo život, a metak umjesto crvenog karmina naslutio duha prošlosti.Te noći moje pobjede su porušene, moj život je izmakao strogoj kontroli.

Dok su ljetne sjenke šarale mojim mislima, neprekidno sam razmišljala o poruci koja mi je ostavljena. Ogledala više nije bilo, ali mi se urezana negdje u podsvijesti i dalje rugala.Beskonačno je lutala u naletima izazivajući jezu, baš kao što bi na svaki šum moje oči preletjele površinom jezera.

Kome je moja grešna prošlost poslužila kao oružje?

Jutro je bilo isprekidano pozivima. Jedan za drugim su pristizali. Svaki sagovornik pokušao je da prekine rutinu koja se sastojala od vještog izmicanja sunčevim zracima.

Prvi je uvijek pripadao ocu, koji je po ko zna koji put insistirao da učinim nešto korisno za sebe. Dođem do elitnog dijela Seattle i kupim sebi kartu koja bi me lansirala među oblake. Iako nije naglašavao, pretpostavljala sam da se radilo o kampanji koja je prihvatala pripravnike.

Drugi poziv pripadao je Calebu, upravniku pozorišta. Poslednjih dana glas mu je bio užurbaniji, a ton uznemirujuć. Zahtijevao je sastanak. Razumno od njega i veoma strpljivo za čovjeka koji nije podnosio nemar. Mjesec dana. Na toliko nisam postojala. Za sebe. Za druge. Za njega. Najmanje za njega, iako sam znala da će me kazna sustići. Samo je trenutak bio upitan.

Sarah me podsjećala na probu haljine rezervisanu za danas i moju ne tako davno dobijenu ulogu kume.

Elena je u međuvremenu preselila u Italiju, zbog vremenske zone zvala je rijetko. Ali u tim razgovorima, hrabrila je moju ideju da se pred Jaredom povučem, za razliku od Arjena koji je moju odluku da privremeno ostanem u Hunts Pointu nazvao očajnim potezom.

Tetka me kratkom porukom obavijestila da jedan period neće biti u Seattlu. Vrijeme je provodila na nekom osamljenom mjestu, skicirajući nove modele. Povučena od svih koji misle da razumiju njenu bol.

Jedini poziv koji sam htjela, nikada nije došao. Dobila sam pozivnicu. Imala sam pred sobom čin poznate predstave čijoj sam se postavi bojala priključiti.

Milovali smo tišinu. Igrali smo neku vrstu igre. Kvarno. Strast se tiho grijala. Ponovo. Ali i dalje smo bili vremenskim sponama jedno drugom daleki.

Posljednji poziv bio je majčin. Pomno me proučavala nakon čega je zvonjava telefona naglo utihnula. Viljuškom je nabadala zadnji komad salate, gledajući strogim izrazom lica prema mojoj činiji.