Voljela sam senatora 🔛 ✒

HRABROST

JARED

Lakše je komunicirati sa daljinom nego nečijom blizinom.

Nađeš se u okviru vremena sa predviđenim početkom i krajem. Tek da izgovoriš sve ono lijepo, a ružno ostaviš nedorečenim. Ljepotu svega ističeš. Ružnoću prikrivaš. Sa daljinom svakako sve ostaje jednako.

Lako mi je bilo posmatrati Leonu sa distance. Dok sam imao njen život položen pred sobom, mogao sam skidati sloj po sloj maske koju je tvrdoglavo isticala. Boja po boja i kvadrati su se posložili. Baš kao u Rubikovoj kocki. Baš kao složeni otrov koji se izoluje i postane u potpunosti sam bezopasan.

Doista je bilo jednostavnije kada je komunikacija dolazila iz jednog smjera. Nije zahtjevala uzvrat.

Tako sam njene maske svlačio, a svom ih licu dodavao. Da bi prilikom susreta vidjela sebe. Onako kako sam ja nju gledao godinama.

Daljina nas je zbližavala, a blizina udaljavala.

Izbliza nismo nalikovali ljudima koji su nekada čamac za spašavanje jedno drugom bili. Bili smo voda. Podjednako hladna i duboka. Voda koja se na površini mogla samo prividno dodirnuti, nikako u dubini miješati.

Bili smo u vodi. Jednako podvučenoj do grla. Sve manje je bilo nade da ćemo se oboje spasiti. Da će od vode koja nas povlači na dno i guši, ostati samo kišne kapi koje udaraju od vjetrobransko staklo.

Vozio sam, a zapravo gledao kako mi kiša magli vidno polje. Prebrza vožnja za nekoga kome je putanja u glavi dovoljno neistražena.

Nedelja je.

Dan naznačenog kraja i prijevremeno opuštenog početka.

Nedelja je loš mamurluk. Grešna posljedica subotnje odluke. Zaboravljeni porok koji dolazi na naplatu. Terapija koja čeka nakon isprobane ovisnosti.

Na zadnju pomisao stišćem papučicu za gas. Usmjeravam automobil prema stjenovitom dijelu izvan Seattle. Strmom putanjom uz obod okeana.

Vozio sam do prilaza kuće u kojoj me neko čeka. Neko ko će mi se danas nasmijati. A možda samo tupo gledati kroz mene. Kao još uvijek nedefiniranu osobu koju sive ćelije nikada neće razaznati.

Pozdraviti me neće. Možda će pomjeriti palac da odobri moje prisustvo. Ili će nepomično gledati kroz visoke prozore kako se talasi lome od stijene. Na isti način lomeći moju nadu da ću ikada doći do istine.

Nakon što parkiram, jedno vrijeme samo stojim naslonjenog tijela uz automobil. Plašim se vlastitog sloma. Jačine emocija koje bi me mogle ustrijeliti.

Sa praga otvorenih vrata posmatra me niža ženska prilika. Majčinski me pogledom miluje, prije nego korake usredsredim ka njoj. Kada joj priđem dovoljno blizu, spuštam lice u visini njenog da je u obraz poljubim, a ona me rukama oko vrata zagrli.

„Mislila sam da danas nećeš doći."

„Tvoja nećakinja me potjerala iz stana. Nisam htio propustiti priliku da vas posjetim. Kako je danas?"

„Kao odraz ovog vremena. Nepromjenjivo." Valentina me vodi kroz hodnik prizemlja do širokih dvokrilnih vrata. Polako ih otvara i prva ulazi. U glasu se zvučno odaziva sjeta, dok se obraća poluživoj muškoj silueti. „Pogledaj ko nas je odlučio posjetiti." Kao da se mogao okrenuti. Kao da su plave oči ikoga mogle jasno vidjeti. Bile su samo ogledalo koje impulsima ne reflektuju tuđi odraz.

Nisam ništa govorio. Muškarac ispred mene nije bio ništa dalje od živog čovjeka sa mrtvim osjećanjima.

Savio sam koljena u čučanj, pazeći da njima ne pomjerim cjevčice kojima je bio okružen. Pomoću njih je disao, unosio hranjive tvari i srce mu je kucalo odavajući znake života.