Voljela sam senatora 🔛 ✒

ZMIJA

PROŠLOST

Danima me je proganjala ista scena.

Ta djevojka kratke crne haljine i osmijeha iza kojeg skriva veliku tajnu. Poznajete li je?

Vidite li njen lepršav hod? Kao da stopalima ne dotiče zemlju. Koraci su joj nečujni, ali njeno prisustvo uvijek se osjeti. Nosi vedrinu koja privlači njihove tmurne oblake. U pogledu je smješten odsjaj prkosa. Kada spusti trepavice do ruba kože i naglo ih odigne, otkriva zavodljive oči vile zbog kojih se gubi dah. U tom trenutku budi spreman da je nešto naumila. Nije tu zbog gomile ljudi čiji se život licemjerno vrti oko novca i zabave. Tu je zbog njega. Pogledom ga traži. Čini se da su svi osim njega prisutni. Mršti se. Nervozno prstima prolazi kroz kosu. Očekivala je da joj prvi priđe i uputi kompliment. Kaže joj kako izgleda zanosno. Kako osjeća nešto moćno u njenom pogledu, dok je privlači. Ipak... Nema ništa moćnije od pogleda zaljubljene žene.

Da joj prstima dotiče kožu kao najskuplju svilu zbog koje su mnogi tražili načine da utole glad. Da li je znao? Osjećao podjednako vibraciju i jačinu inteziteta nad kojim bi njenim tijelom leptiri zaplesali na čudne taktove u njenim grudima.

Da li ste je vidjeli?

Žonglira između škrtih osmijeha i znatiželjnih zjenica. Igrača i umiljatih igrački. Naivnih i plitkih riječi. Balansira između obaveze koja joj je povjerena i potrebe da sve ostavi iza sebe i pođe za njim. Potraži ga. Ovakve zabave nisu njegov fah i ne čine dio njegovog života. Zabava koja je vremenom okupirala njegov svijet bila je zabranjena njenim očima. Baš kao i on. Svejedno nije dala drugima da potope njene želje. Te noći bilo je suđeno da ih on uništi i spali.

Znate li kuda ide?

Strpljenje je uvijek hodalo po ivici njene kože. Taj mali đavo na njenom desnom ramenu golicao je misli svojim mudrostima. Znao je u tom trenutku šta tačno radi i zašto je šalje unutar staklenog ambisa koji je do te noći smatrala domom. Po njegovom nagovoru otišla je da provjeri Valentinu čije se uzbuđenje krilo iza zaobljenog stomaka. Odmarala je, rukama čuvajući drugo srce. Te noći umjesto da zaštiti sebe, željela je zaštititi nju.

Đavo je odigrao još jednu igru po svojim pravilima. Poslao je u rajski vrt, podario joj zabranjenu jabuku i namamio zmiju u njene odaje.

Zvuk tuša, otvaranje vrata i sudar unutar istog društva u kojem su igrale različite uloge. Ona i ona. Dvije žene. Dva različita karaktera. Jedan poraz i jedna pobjeda. Njegov miris između njih i provalija iza njenih leđa.

Da čovjek zna gdje će se saplesti, sigurno bi pažljivije birao svoje puteve. Da zna ko će ga ubiti, vješto bi izmakao pogledu ubice. Kada bi samo znao koliko je zabranjena jabuka otrovna nikada ne bi uživao u njenoj slasti. Možda da je shvatila ko je zmija u njenom život ne bi namamljena u njenu mrežu ušetala.

Sigurno se pitaš da li su zmija, ubica i otrovna jabuka ista osoba?

Znaš li da je jedna zmija matirala drugu slučajnim potezom?

Osjećaš li? Tu hladoću oko srca koja je dovoljna da zanemari hladnoću na stopalima. Njeno gmiženje po golim nogama. Kidanje duše u tihim jecajima i potapanje jastuka glasnim suzama.

Jedan vrisak i dva zmijska ugriza. Zamagljen vid i njegove oči dok šaraju njenim tijelom. Zmija u njegovim rukama. Njena suza za kraj. Sklapanje očiju za srce koje je najveću laž koncipiralo kao istinu.

Još jedan vrisak koji prati tup udarac. Lokva krvi pri dnu stepeništa i uništen život koji je bio na začetku da udahne prvi atom snage.

Plač. Jecaji. Sirene. Turobni hodnici. Bezlične sobe. Ljudi sa hiljadu lica. Smrt u porazu života. Život nadomak smrti.