Voljela sam senatora 🔛 ✒

GREŠKA U KORACIMA

LEONA

„Gdje je porodica Slatter napravila grešku u koracima pa je sada skupo plaća?"

Novi poraz Alistaira postao je glavna tema koja se širila diplomatskim krugovima. Ni naslovnica u sutrašnjim novinama neće mnogo izmijeniti stvarnost. Duboka istina se krila iza površnog naslova koji će nas proglasiti gubitnicima. Jeste da je neuspjeh pripadao samo mom ocu, ali je potkačio i nas. Podbacili smo. Nismo bili dovoljno uvjerljivi u predstavi zvanoj srećna porodica. Odahnula sam.

Dok se većina ljudi smjenjivala, neprekidno čestitala i izražavala duboku potporu i naklonost Jaredu, ja sam izbjegavala gužvu. Činila sam sve da ostanem što dalje od njihovih pitanja, pogleda i tumačenja.

Jesi li dobro?

Da li si povrijeđena?

Zašto si ispustila čašu na pod?

Sigurno je od uzbuđenja.

Ljudi nisu znali. Ipak su voljeli pričati naokolo ne mareći da li su njihove terorije potkrijepljenje istinom ili bezočnom laži. Ne mareći da li diraju u rane ili glatku površinu netaknute duše.

Bježala sam. Ponovo. Od njihovih radoznalih pogleda skrivala sam se iza tetkine boli. Bilo je očigledno da će novim saznanjem potonuti. Brzim koracima otisnula se kroz masu do izlaza. Krenula sam za njom. Eleazarova ruka me zaustavila ispred lifta.

„Ostani. Njena bol evidentna je svima. Razumljiva je. Ti nemaš opravdanje za bijeg. Čujemo se kasnije."

Za njim su krenuli David i Rena. Kao da je njih troje moglo nešto popraviti. Eleazar joj može praviti društvo u tišini, a dva psihologa dati tabletu zbog koje će kratkoročno otupiti ne bol. Šta će se dogoditi u momentu kada suočavanja sa ostatkom svijeta i prošlosti postane neizbježno?

Potrudila sam se proći neprimjetno usput analizirajući govor tijela drugih. Shvatila sam da su zaokupljeni Jaredom. Pažljivo ga slušaju. Terasa i otvoreno nebo ponovo su mi bili jedino društvo.

Gdje smo napravili grešku?

Što se pitanje više povlačilo to se moje shvatanje rotiralo prema istini. Možda bismo ovo drugačije doživjeli da smo se držali svi zajedno. Vjerovatno bi pobjeda ponovo zbližila mamu i tatu. Možda bi Sarah udaljena od njih, počela slobodno razmišljati. Ja bih u ruci imala spremnu kartu za odlazak. Možda bismo, da smo djelovali zajedno i ovu posljednju predstavu odigrali maestralno, konačno oživjeli dio duše. Samo tako smo mogli biti srećni, jedni od drugih kilometrima udaljeni. Samo što....

Na kraju nam život servira ono što zaslužujemo, ne nužno ono što želimo. Smijeh kojim sam počastila obalu jezera bio je produkt nervoze i istine. Moje želje imale su naviku da kasne. Da budu prave u pogrešno vrijeme.

Možda je naš kamen spoticanja bio u osjećajima. Na tom području smo doista bili tanki. Tamo su sadržani svi naši nedostaci.

Novac. Njegov glavni zadatak je bio da nadomjesti svaki nedostatak. Da opravda odsustvo empatije i zakrpi svaku ranu. Sahrani istinsku ljubav, besprijekorno upakuje i proda drugu. Kupi prijatelje i visoki položaj u društvu. Novac je davao moć, ali je isto tako i oduzimao. Loš gospodar. Neminovna propast. Čovjek bi u trenutku spoznaje već padao prema dnu.

Začuđujuće je bilo koliko toga je novac mogao da osigura danas. No i dalje nije donosio mir. Nije okupljao porodicu za trpezarijskim stolom, niti kupio vrijeme koje je otac rijetko kada imao za nas.

S novcem u našu kuću nije ušla i ljubav. Pod okrilje našeg doma nikada nije ušetala, niti je dobila šansu za iskupljenje grijeha koji se vukao preko 30 godina. O njoj se nije mnogo govorilo, osjećalo je se još manje.