Voljela sam senatora 🔛 ✒

LAŽ ZA LAŽ

JARED

Teško je praviti se da ne poznaješ tuđe želje, a neprestano ih osjećaš. Dovoljan je jedan sudar da shvatiš kako duša diše pod težinom okova u kojima se nalazi, dok se sa glatke površine kože izvija miris satkan od grešnih emocija.

Lavirint kojim se krećemo više liči na beznađe. Kraj mu ne nalazim, a sve više se udaljavam od početka.

Od svojih zamisli. Prvobitnih ideja. Konačnog cilja.

Leona nije postojala. Bila je izvan mojih granica. Prošlost odavno sahranjena, tek ponekad iskopana sjena da podsjeti kako tom stazom nije pametno koračati. Pobjeda iz koje sam poražen izašao. Pobjeda koju sam odnio nad vlastitim željama. U jednoj noći. U sobi početka i odsviranog kraja.

Tako je ispravno odzvanjalo u mojim mislima. Moje privremene glavobolje i noćne more iz kojih sam se znojan budio, bile su okupane njenim imenom. Poput naziva putanje kojom je trebalo krenuti prije nego su kočnice popustile. Ili su samo te noći one postojale u mojoj glavi, jer sam žurio njoj i nisam htio usporiti. Možda sam bio previše zaslijepljen da bih uočio drugi automobil i kretanje mog u suprotnoj traci.

Od onoga što sam do tog dana imao, ostalo je samo njeno ime na usnama. Bila je jedina čije sam lice sa prvim ograncima svjetlosti zazivao. Dodir koji sam htio osjetiti i nota u glasu koju sam želio čuti.

Vremenom je prevagnuo glas razuma. Leona je bila samo splet misli duboko potisnutih u prošlosti koje je trauma podigla na površinu moje savijesti.

U prilog tome išla je zmija koja je načinila štetu, njena ljutnja, očeva smrti i noć koju smo zajedno proveli.

Trebalo je da me pusti i potone tamo gdje je dugo nepomično stajalo.

Nervozan i previše tvrdoglav za sve njih, obratio sam se osobi čije ime je poslednje stajalo među propuštenim pozivima. Nisam znao ko je muškarac koga sam pozvao, niti kako sam s njim ostao povezan. Slao mi je djeliće njenog života uz pratnju fotografija i tekstova koji su kružili o njoj, zauzvrat ne tražeći ništa. Od njegove jedine posjete tokom oporavka ostao je nedorečen film. Napola montiran. Sa prizvukom ispunjenog duga i nepostojane slike čiju sam pokretnu traku mogao potaknuti u mislima. Eleazar je bio jedini dužnik, jer sam polovicu svog obećanja navodno ispunio prije nesreće. On je meni narednih godina samo uzvraćao. Srećan dužnik bio je spreman svoj dug vraćati ostatak života, sve dok mi je Leona daleko od očiju.

Neopisiv osjećaj da je Leona jedina naša poveznica ubrzo se obznanio. Dužnik se ispostavio kao jamac zavedenih sjećanja. Previše podsjećanja na obećanje, dok sam od svega toga posjedovao slike da sklopim slagalicu njenog života. Mene unutar nje nije bilo. Svih drugih muškaraca jeste. Najviše Eleazara.

Ko je bio taj čovjek? Zašto mi sjećanja jedino njegovom pojavom nisu navirala?

Dugogodišnjim traganjem došao sam do činjenice da Eleazar nije bio dio naših života. Nakon nesreće postao je njena sjena. Koja za njom prikriva tragove.

Sada sam dočekivao njegov poziv. Vijest se brzo proširila preko okeana. U javnosti glumimo da se ne poznajemo, ali sam ga lako mogao natjerati da se oda. Pred njom. Samo što nisam imao tačnu procjenu koliko mu je Leona bila važna. Po telefonu kojeg puštam da odzvanja do kraja mogu samo nagovijestiti.

U mojim planovima bili su zacrtani mali koraci kojim ću pridobiti dokaz nečega za što sam bio siguran da je možda postojalo samo u mojoj glavi. Poput propuha koji je uslijedio nakon nesreće. Do sinoć.

Pokušao sam izbaciti Leonu iz sistem, podarivši joj mjesto dostojno društvenoj normi. Ona je bila tu iz razloga u koji nisam želio zadirati. Vodila je neku svoju bitku. Ta porodica bila je njena. Meni samo skup ljudi s kojima smo se majčinom greškom upleli.