Voljela sam senatora 🔛 ✒

HRAM SJEĆANJA

LEONA

Jared i ja nismo bili ovdje da bi obnovili našu priču, već da bi pronašli razlog za početak nove. Tako je bar djelovalo u početku, a mi smo opet nekako uspjeli da zaličimo na kraj.

Nisam se mogla oteti utisku da su se uspomene tiho provlačile kroz riječi dajući im neizbrisiv pečat.

Tog dana tražila sam izbjeglu dušu, nestalu pod osjećajem krivice. Jared se strahovito krivio zbog Ikerove smrti. Rano iskusivši tako bolan poraz koji su živi na ovom svijetu zvali smrt.

Koliko god čovjek imao godina nikada neće biti dovoljno star da bi se nosio sa smrću osobe koju je volio. Niti dovoljno mlad da bi u godinama pred sobom zaboravio. Previše hrabar da bi tako brzo prebolio. Ni previše slab da bi krivio vrijeme, koje se u tom momentu kada pogledamo iza nas, činilo tako kratko.

Apsurdno je bilo to. Uvijek smo potraživali više vremena tek kada bismo shvatili da ga zapravo više nemamo. Da se odavno izgubilo.

Sva krivnja pripadala je vremenu kojeg je uvijek bilo premalo da bi se greške ispravile i nepovratno da bi smo nešto izmijenili. Godine su nam samo tu bol gurale prema dnu, da bi drugima ostala nedostupna.

Polako mu prilazim, haljine pripijene uz kožu i krajeva koji se vuku za mnom. Prekrivena kapljicama kiše koje su iza mene ostavljale tragove po crvenom tepihu.

Ovo mjesto nekada je predstavljalo birtiju za izgubljene duše koje su u alkoholu tražile spas. Sada je odisalo elegancijom, ali poziv mu je bio jednak. Ovoga puta duše su se tražile međusobno.

Niske polukružne sećije i okrugli stolovi sa lampom na sredini, davali su mističnost ovom prostoru. Sva mjesta bila su podređena velikoj pozornici ispred nas.

Prva asocijacija bila mi je kabare. Iz vanjskog ugla bio bi to kafić sa velikim izlozima. Ali spoljašnji izgled umio je i te kako da prevari čovjeka. Sada sam znala da je mjesto koje sam odabrala bilo savršeno. Nije bilo nalik onom u kome sam ga nekada pronašla. Nismo ni mi nalikovali osobama kakve su se tada tražile. Naivne. Nevine. Nekim odlukama neizgrađene.

Jared se nije osvrtao, ali me po koracima prepoznao. Baš kao što sam i ja to radila. Nije nam trebao prikaz kroz svjetlost da bismo uvidjeli šta smo jedno drugom činili. Bili smo odraz. Svako svog nemira. Njegove tvrdoglavosti i mog prkosa. Svakog poteza koji smo povukli zbog igre ponosa. Samo kako bi jedno drugo povrijedili. Prednjačila sam u tome, jer su moji potezi bili odraz hotimičnih namjera. On je svoje konce povlačio u neznanju tako da ih se nije sjećao. Bilo je onih kojima je njegov gubitak dobrodošao da bi ga povukli na drugu stranu, znajući da ga na samo takav način mogu imati.

Nije okrenuo glavu kada je osjetio hladan dodir ruke po ramenu. Ali dvije usne su oblikovale široki osmijeh. Ne pomiče tijelo, dok ga moje intimno u nekoliko dodira okrzne prilikom zauzimanja mjesta. Slijepo mu tražim ruku, dok kelneru izričem svoju narudžbu. Prsti nam se sami pronalaze, a oči u intenzivnom pogledu ukrštaju. Strepnja je iščezla.

Opet nisam ga zagrlila. Osim u mislima. U njima sam tražila način kako da mu se približim, a da ne budem povrijeđena i odgurnuta. U tom ratu bila sam ogoljena, živi zid za stranu koju sam predstavljala i drugu koju sam tek otkrivala. Savršena prilika za prošlost koja žudi ostati sjena budućnosti.

Dodirnuo me slučajno kako bi se uvjerio da nisam prekršila sopstvena pravila. Koža mi je bila vlažna i hladna. Niz zamršene vrhove kose slivale su se kapljice.

Pogledala sam ga postrance kako bih se uvjerila u nered koji je sa sobom nosio noćas. Tup pogled koji je nekada imao kroz debelo dno ispijene čaše sada je posjedovao značajnu oštrinu dok me je skriveći procjenjivao.