Voljela sam senatora 🔛 ✒

SUDAR

LEONA

Ne postoji čovjek koji se ničega ne plaši.

Postoji samo varka, dobro upakovana laž. Utopija. Dobra gluma ili odlična uloga neki bi to tako nazvali.

Dok su svjetla upaljenja, a šminka tvori masku ništa te neće odati. Čim se reflektori ugase, ostaješ ogoljen. Sve tvoje slabosti vrište iz tebe, jer konačno dišu. Ponekad ti se čini da bi si ugušila, da si ostala samo još jednu minutu pod tim jarkim svjetlom. Ali publika bi od toga napravila spektakl. Ispratila bi te ovacijama i glasnim aplauzom.

Glumiš sopstvenu stvarnost. Gušiš je po potrebi. Puštaš je da diše kad te drugi ne gledaju. I onda ne shvatiš kada se sve stopi u jedno. Uhvatiš sebe kako živiš glumu i glumiš život.

Na kraju se uvijek pojavi nešto veće i iznad naših mogućnosti. Nešto pred čim i oni najhrabriji pokleknu, a najglasniji zanijeme. Nekada je to tek sitnica koja se uvuče u najdublju kotlinu naše duše. Neprimjetno se šulja tvojim zabranjenim hodnicima. Korača tamo gdje ti ne smiješ napraviti ni koraka. I onda te stegne. Iznenada. Snažno. Gubiš dah. Pa prodišeš. U hodnicima čiji miris odavno nisi osjetio. Tamo gdje godinama nisi disao. Ljubav. Sitnicu.

U trenutku rađanja duše, ne rađa se i strah. Ne znaš da postoji niti gdje se nalazi. Ne osjećaš ga. Ali osjetiš kako se nešto jako budi u tebi, kao da možeš dotaknuti nebo. Najednom krila rastu. U tom trenutku snovi ne znaju za strah, želje ne znaju za sram. Mašta te opčini i povede negdje izvan granica.

Magija nestaje. Onoga trenutka kada zasjaš, neke ljude ćeš previše zaslijepiti. Neke ćeš očarati, neke razočarati. Neko će smatrati da koračaš njegovim putem. Nekoga će privući svjetlost da potraži sopstveni. Ima tih ljudi koji će tumarati s tobom mračnim tunelima, voleći tvoj mrak podjednako kao i tvoju svjetlost. Ali i onih koja će tvoja svjetla pokušati ugasiti, jer su već odavno navikli na mrak. Uredno će ti podrezati krila strahovima, kao što su to njima jednom uradili.

Tetka me jednom pustila u svoju sobu dok je crtala.Bio je to jedan od tmurnih dana u našoj kući kada nije izlazila iz nje. Svuda po sobi su bili crteži. Djevojke bez lica, sa dugom kosom i preko tijela navučenom tkaninom bile su otisnute na papiru. „Jedino ko može da te zaustavi na tvom putu i podreže ti krila si ti," rekla je zamišljeno. Tada me naučila novu lekciju, ali njen ceh smo platile obje.

„Ti koji vjeruješ u strahove. Ti koji vjeruješ da su visine preteške za tvoja krila. Ti koji vjeruješ svakome. Svemu. Onda kada bi trebalo da najviše vjeruješ sebi." Tog dana napustila je kući, noseći samo crteže u ruci. Nekoga je čvrsto zagrlila i utisnula nježan poljubac u obraz. Bila je opijena srećom. Ja sam bila srećna zbog nje. Nismo ni slutile da svaki gram sreće jednom dođe na naplatu. Ako uzmeš nešto što ti ne pripada, ta sreća nikada nije ni bila tvoja. Nije ni ljubav.

Jedini način na koji sam mogla ugušiti nedostajanje i bol bio je da pobjegnem. Dok je vozač stajao na raskrsnici čekajući da semafor pokaže zeleno svjetlo, ja sam odvezala pojas i tiho otvorila vrata. Ulica prepuna ljudi bila je tunel kroz koji sam prošla ne mareći što bi me neko mogao prepoznati. Oteti ili jednostavno ubiti. Ionako su svi znali ko sam ja. Oteta iz nekog drugog vremena. Ubijena od strane ljubavi. Novine su bile ispunjene mojim likom. Tajanstvenu djevojku zamijenili su epiteti razmažene tatine princeze koja je htjela samo malo slave. Ali se očito previše zaigrala. Šta je radila u tuđem krevetu i kući Ikera Hendersona kada se zabava odvijala u vrtu? Niko nije znao. Ali dva ujeda zmije bila su dovoljna da Hunts Point nadleti helikopter sa službom hitne pomoći. Srećnica, preživjela je. Drugi ne bi izdržali.

Ljudi su me otvoreno gledali i upirali prstom. Da to sam ja. Djevojka čijim venama još neznatna doza otrova teče. Glasna muzika iz teatra me povukla na drugu stranu ulice.Trčala sam prema vratima. Snažno ih rukama pogurala. Pratila sam trag muzike.