Voljela sam senatora 🔛 ✒

ISTINA ZA ISTINU

       JARED

Nikada nisam ni pomišljao da će moja stopala utonuti u cipele koje sada nosim.

Smatrao sam da su majčine potpetice bile izuzetno neudobne, jer se ona stazom prošetala kao naizgled snažna i nepokolebljiva žena. Premalo srećna za sve druge dame, ovisne o dobroj volji svojih bogatih muževa. Previše oštra za ženu koja je iza sebe imala muža i dva sina.

Te prividno ugodne i elegantne salonke u kojima je moja majka spremno koračala ka vratima Bijele Kuće da bi položila zakletvu kao prva žena Vice President, zapravo su bile pune trnja zabodenih u stopalima i kamenčića koji je neprestano žuljao.

Cipele koje ti lijepo stoje, ali u njima nije udobno.I dalje ih ponosno nosiš, da okolina ne bi shvatila količinu boli koje stvaraju. Vizuelno izgleda kao da ćeš u njima pokoriti ostatak svijeta, a tek kad ih odbaciš vidiš koliku štetu su ti pričinile. Tako je bilo i sa ljudima. Cipele je bilo lako zamijeniti za neke udobnije jednako lijepe, ali utrošeno vrijeme na pogrešne stvari i ljude nije bilo moguće nadomjestiti.

Moja majka je prekasno shvatila tu konstataciju. Zarad sebičnih ciljeva odbacila je porodicu. Pogurala nas je u stranu, dok je negdje tamo čekala duboka naklonost. Kada je sve prošlo, a stvarnost pokucala na vrata, shvatila je da sve ono što je ostalo iza nje zapravo tamo više bilo nije.

Nikada nisam bio u iskušenju kao sada da isprobam cipele svog oca. Bile su prevelike. Bez mrlje. Previše čiste. Klasične. U isti mah predivne i opasne. Ispostavilo se na kraju i tragične.

Trag koji je u njima ostavljao za sobom bilo je teško nadmašiti. On za razliku od majke nije težio nedostižnim vrhovima. Pravio je male korake da bi pokrenuo velike stvari.

Čudno, ali pamtio sam ga baš po tim koracima. U njima nije zaboravljao na nas. Čak i kada smo živjeli odvojeno, uključivao nas je maksimalno u svoj novi život. Pričao je glasno o svojim izborima tako da sam mogao razumjeti zašto je odabrao povratak u mjesto za koje je bio čvrsto vezan.

Hunts Point- utemeljen jakim korijenima.

Hodao je oko svog stola i jasno iznosio svoje stavove, borbe koje je vodio i pobjede koje je dobijao. Njegov život ispunjavalo je sve ono što je želio i čemu je stremio. Mir, porodica, ljubav koju je bezuslovno osjetio, prijatelji i porodična kuća uz obalu jezera.

Zašto je čovjek koji je imao sve odlučio ući u politiku i postati kandidat za Senat? Izgubivši time sve što mu je garantovalo dugoročni mir. Na kraju i sopstveni život.

Pitanje koje me mučilo, vremenom me natjeralo da i sam obučem iste cipele.

Čekao sam godinama da bi pasale mojim stopalima. Više nisu bile velike, nisu bile ni toliko čiste. Klasične sa kamenčićem koji se kotrljao sve do mojih grudi. Želio sam znati gdje će me odvesti, koliki žulj mi je spreman napraviti i hoće li se jednog dana stopiti kao da nikada nije ni postojao.

Taj kamenčić bila je nećakinja žene koju je moj otac snažno volio sve do poslednjeg daha.

Leona Iris Slatter.

Djevojčica koja me nekada gledala kao heroja koji spašava njen mali utamničeni svijet. Djevojka koju sam morao pustiti da bi sama pronašla ključ svoje slobode, onoga trenutka kada sam shvatio da će poprimiti naličje žene karakteristične za ovo podneblje. One koje su tražile spas u muškarcima kraljevskog statusa.

Žena koja je sada sjedila u mojoj kancelarija, skrivajući staklasti pogled od kojeg sam i sam bježao, okrećući joj leđa.

„Dobro sam." Čuo sam tanušan glas kroz koji se hrapavost provlačila. Prste sam duboko potiskivao u rukave košulje, čekajući da Loreana konačno ode iz prostorije.