Voljela sam senatora 🔛 ✒

POZIVNICA

                                                                            LEONA 

  

Koliki dio duše treba da iskopam da bih jedan grijeh duboko zakopala?

Čini mi se da što bolje želim da ga sakrijem, on sve više izvire. Prpi po duši. Mili po njoj. Liže joj rane. Njenom odajom slobodno korača. Pleše. Čeka. A kada ugleda sa druge strane ogledala ono što je dočekao napušta svoje udobno mjesto gdje je ćutao, a nikada dovoljno tih nije bio. Nisam ga dirala, a imala sam želju da ga ubijem. Sada mogu da ga ubijam unedogled u sebi, ali on će preživjeti. Našao je svoju hranu. U vragu ispred mene.

A vrag? On je uvijek opušten, dok promatra svoj plijen koji mu je ovoga puta svojevoljno došao nadohvat ruke. Mislima mu se kreću samodopadnost, ponos i tvrdoglavost. Koračaju ćilimom miljama daleko ispred njega.

Pomalo je iznenađen onim što vidi ispred sebe, ali mu se iz očiju može iščitati čisto zadovoljstvo. Zadatak koji mu predstoji je težak, ali on neće odustati dok ne dobije ono što želi. Iako ispred njega više ne sjedi ona klinka čiji svijet je bilo lako uzdrmati. Nad kojom se uz osmijeh dobija moć. Jedna noć je uzela sve što je htjela.

Nema više bajki. Nema šarmantnog princa i znatiželjne princeze.

Nema Jareda i Leone.

Njegov pogled sporo je lutao po mom licu, kao da traži tragove ljutnje. No, sve što može iščitati na njemu je osmijeh ravnodušnosti, rezerviran samo za njega. Ako se zagleda malo bolje, shvatiće da mi koža ispod vrata titra od pobune srca. Lako se prisjetilo svega. Ali neće pogledati dalje od mog lica. Bio bi to nesmotren korak, tako savršen za okolinu koja bi sve duboko upakovala u novi trač.

U ovom trenutku dok se gledamo u oči hraneći um ćutanjem, zrak lagano pucketa. Njegov osmijeh se širi, dok lagano spušta ruku tik do grudi. Okrećem glavu u stranu i sve što mu dopuštam je lagani poljubac na mom obrazu. Jednu riječ. Jedan stisak ruke.

„Tu!" Bezazlen položaj tijela za druge. Preopasan samo za nas dvoje.

Vatra u očima se hladi u sekundi kada se okreće i vraća na svoj mjesto. Njeno mjesto zauzima mračna želja. Ljudi se najlakše čitaju iz pogleda. Oči nikada ne prećute istinu, ma koliko usne lagale.

Moje su se na jedan tren izgubile, tražeći maramicu za ruke. Ponovo sam ga pogledala, usnama mu darujući najširi osmijeh dok sam čistila talog sjećanja sa kože. Darovala sam sebi malu pobjedu.

Kelner je svojom pojavom prekinuo tišinu, sipajući mi vino u čašu blago podrhtalom rukom. Stavljajući jelovnike na sto, žurno se okrenuo da ode. Bez riječi, dlanom podignutim visoko spriječila sam ga u naumu da odahne. Pronašla sam negdje u dubini glas.

„Ja ću kafu. Crnu. Gorku. Jaku. I mineralnu sa limunom." Čašu ispunjenu vinom sklonila sam u stranu.

„Kako želite." Nastavio je koračati prema šanku.

„Ne piješ više?" Struganja njegovog glasa bilo je poput stare ploče na gramofonu. Senzualno i zavodljivo.

„Čaša vina me posljednji put odvela u mračnu tišinu i na dvije godine prizemljila. Ne bih da iskušavam ponovo sreću." Proučavala sam crte njegovog lica, pitajući se kako mi se ponovo omakla greška. Prvog puta pala sam na laž, ovoga puta na surovu istinu. Na čovjeka koji je iz daljine promatrao svaki moj korak, puštajući da bez riječi padnem na njega. Mrzila sam Jareda i ponovo se zaljubila u njega. Kakva ironija.

Nisam pogriješila kada sam rekla da se sam vrag smjestio ispred mene. Zlikovac i glavni junak jedne bajke. Vrag. Nekada ga je bilo lako prepoznati po crvenim rogovima i ružnim licem. Crveni rogovi su odavno zamijenjeni skupim odijelom, prijatnim licem i zavodljivim tijelom. Vrag više ne dolazi ukrašen ružnoćom nego upakovan u ono što tako jako želimo.