Voljela sam senatora 🔛 ✒

OVISNOST

LEONA

Lijep je dan, kažu, ali ja ga ne osjećam. Nikako da otpočne ta ljepota, da me obavije i nanese poneku boju na lice, kao slučajnim prolaznicima kojima se radost ogledala u očima. Mirisali su na život koji sam mogla samo gledati iz daleka. I nadu koju sam mogla tek ponekad odsanjati.

U mojim očima su još tumarale zvijezde, ne dopuštajući svjetlosti da ih otjera. Pogled je postepeno maglio kao da još uvijek oživljava sinoćnji san. I sve mi je bliže... Osjećam da je toliko blizu, da mogu namirisati kako će mi njegova blizina uništiti dan. Dan koji za mene još uvijek nije ni počeo.

Sklopila sam oči.

Vrisci...I dalje su odzvanjali mojim mislima, pomiješani plačom i nekontrolisanim jecajima. Turobno su me pratili sterilnim hodnicima poput bola koji se duboko usjekao pri dnu trbuha i nije popuštao. Tableta nije djelovala, susret nije bio nimalo ugodan, a ja sam već debelo kasnila. Usput sam prekršila nekoliko obećanja datih zidovima. Datih samoj sebi.

Na zvuk škripanja guma, otvorila sam oči i promrmljala tihu kletvu.

Mrzila sam Seattle zbog njegove udaljenosti. Isto toliko sam ga voljela zbog živosti i privatnosti koju mi je davao. Kao kćerki guvernera privatnost mi je bila stran pojam, ali uvijek nanovo željen. No, Seattle je bio savršeni saučesnik u bijegu od stvarnosti. Gužve i stapanje u masi bi pridonijele tek kratko oslobađanje, kao dugo željeni čisti vazduh nakon previše vremena provedenim među smogom.

Žurno sam izašla iz automobila, dok je plava tkanina na vjetru lepršala oko mene otkrivajući dio kože iznad koljena. Izdahnula sam duboko.

Imidž koji su moji roditelji gradili za svijet izvana bio je veoma važan. Imao je svoja pravila koja su zahtjevala pokoravanje istog trenutka kada bi moja noga kročila na javnu scenu. Kao i matematiku svake prave žene koja je znala brojati samo do pet. Naslijeđe, bogatstvo, lijep izgled, oportunizam, porodica koja je oduvijek bila iznad svega, osim politike... Život koji je uzimao i posljednji dah slobode, a osmijeh odavao laž koja mili po koži i grize iznutra. Granice koje sam nekada rušila da bih se igrala, a sada da bih prodisala.

Nagomilani strah otklonila sam pokretom ruke i šuškanjem papira u njoj. Bar nakratko.

Za mene je postojala šansa, jer je vrijeme igralo ovu igru. U meni je još uvijek tinjala nada, a život plesao.

Glasno sam otpuhala pramen kose slijepljen uz lice, dok sam se žurno kretala prema ulazu univerziteta Washington.

Zvuk zvona se stopio sa mojim korakom, a dokaz mog kašnjenja lomio se u ruci. Gospođa Kesinghton mi neće napraviti problem zbog jednog kašnjenja od deset minuta. Čak iako joj moj otac zaprijeti, ona me neće odati uprkos tome što bi riskirala da izgubi posao.

Odjel politologije nalazio se na drugom spratu. Posljednja vrata u holu vodila su do amfiteatra u kome se održavalo predavanje pred završni ispit. Ispit koji me odvodio na korak do cilja.

Svjesna da će za nekoliko trenutaka svi pogledi biti okrenuti ka meni. Nesvjesna da me sa druge strane čeka pandorina kutija. Upakovana u skupo odijelo, pitak glas, namršten pogled i profinjene manire.

„Gospođo Kesinghton, zaista se ispričavam što kasnim..." Pri glasnom struganju brave moje srce je udarilo tiho, gotovo nečujno, napravivši salto unazad. Svi procesi unutar mene radili su kao zakašnjela reakcija na alergiju. Ruka na bravi je podrhtavla i ledila u isto vrijeme kada su se te prokleto plave oči ustremile na mene poput najjače oluje.

Ne, ne bi me život dva puta bacio u isto iskušenje. Samo ti se pričinjava. Bojiš se da te ne pronađe, pa ga u svakom strancu vidiš. Izbjegavala si ga uspješno dosad, Seattle je dovoljno velik da nastaviš tako do kraja života.