Voljela sam senatora 🔛 ✒

IGRANKA

LEONA

Pobjegli smo.

Jedno od drugog. Nasumično birajući svako svoj put.

Nisam postala njegov lični planer. Nisam bila njegovo omiljeno društvo u mrzovoljnim i teškim danima. Mada takvih dana moram priznati nije ni bilo, stoga je njegova potreba za mnom izostala.

Jaredova kandidatura naišla je na sjajan odjek. Kako u medijima, tako i kod drugih državnih moćnika i ljudi čija podrška nije manjkala.

Njegovu pojavu krasili su čvrst stisak ruke i izgled čovjeka kojem se vjerovalo na riječ. Sklad pokreta tijela i riječi odavali su sve ono što je ovdje ljudima bilo potrebno. Iskren igrač koji će se boriti za njih, za ovu zemlju. Ne za svoju udobnu fotelju.

Nakon izjave koja je izazvala buru pred znatiželjnim novinarima, njegov sam svijet promatrala kroz ekran televizora. Alonso, voditelj kampanje, čije sam lice mutno pamtila, objasnio je ukratko preko telefona da je tako najbolje za oboje. Privremeno. Bar za neko vrijeme, dok novinari i birači ne sažvaću moje riječi, spremni progutati njihovo pravo značenje.

Šta bi tek bilo da saznaju našu istoriju? Ugušili bi se! Velika frka se podigla od straha da bi moje riječi mogle biti pogrešno protumačene, a ja sam pristala posmatrati slijeganje medijske prašine sa druge strane obale. Sa pogledom na Pacifik.

Belltown.

Četvrt u kojoj odzvanjaju zvona. Mjesto u kojem se Tinker Bell skriva od Petra Pana. Zvončica.

Između naizgled običnih zgrada koje su lebdjele iznad Pacifika uglavnom učvršćenih neprobojnim staklom sa osrednjom dozom živosti krili su se neobični ljudi. Pravi mali raj sačinjen od luksuza koji naizgled liječi sve traume dobijane u djetinjstvu.

Kada noć nanese tamnu boju nebu, ovdje ljudima podari novu masku. Postaju ono što nikada u javnosti nemaju prilike biti. Imena su nebitna, a pozicije u društvu zanemarive. Uobraženi muškarci nestaju, a žene ne traže svoje heroje. Princeze u ponoć ne gube svoje cipelice, već sa vješticama zazivaju nove radosti. Zvijeri su ranjive, a prinčevi razoružani za nove borbe. Stopala se umaraju od plesnih koraka, a muzika odvodi u novu dimenziju ekstaze.

Ovdje se prave najluđe čajanke i liječe najopasnije rane. Ovdje smo ono što bi trebalo da budemo negdje drugo. Srećni. Na par sati. Ogoljeni.

Čajanka traje do zore. Ni minutu duže. Tada maska pada, predajući nas stvarnosti. Na obraze nam se lijepe lica sve samo ne običnih ljudi. Sa mnoštvo problema. Sa nekim dilemama i osudama. Sa nesrećama i neopozivim životnim odlukama. Sa naizgled lijepim manirima i neiskrenim osmjesima. Tugama i igrama nekih drugih razmjera.

Svi smo mi takvi ljudi kada nam dnevna svjetlost obgrli živote. Druge ne bismo pogledali, sebe nikada u potpunosti strancu odali.

Takve noći su se nudile u Belltownu. Kao najprivlačnija varka kojoj težiš. Kao nedostižan san ka kome ponekad bježiš.

John Varddenes pobrinuo se da Belltown postane moj dom. Moj djed želio je zauvijek obilježiti moju poziciju na društvenoj ljestvici nezavisno od mojih roditelja. Znao je da će Sarah, kao prvorođena, uz njih dobiti sve što je potrebno, a ja sve što nakon nje ostane. Iskorišteno, otrcano, polovno.

„Sloboda je ono što se nalazi sa druge strane straha." Djedove posljednje riječi upućene meni, predao je agent zajedno sa ključevima na moj osamnaesti rođendan.

Umjesto uspomene koja će me nostalgično vezati za njega, dobila sam ogroman stan da zavede moju samoću od koje sam uveliko zazirala. Znajući moju bolnu tačku, ocu i majci sve je djelovalo kao kratkotrajna razonoda. Uz svu strogu kontrolu oni su me ipak gubili iz vida, dok su brinuli o Sarah. A ja sam učila novu lekciju.Luksuz nije mjerilo kvaliteta života. Skupe stvari postaju bezvrijedne, ako nemaš s kim da ih podijeliš. Život se pretvori u jad, ako u njemu nemaš osobu kojoj možeš slijepo vjerovati. Stoga sam samoću podijelila sa Arjenom, iako odavno nismo bili u ljubavi.