Stianova odmazda

II Alina Ivanova Nikolajeva

„Ponovo!"

Otac viče na nas, dok se zvuk metala odbija o stare kamene zidove. Alexsandar nasrće mačem na mene poput divljaka pokušavajući dobiti bodove kod oca. Vješto se izmaknem u zadnji tren i lupim mačem po ramenu, dajući mu do znanja da znam što radi i planira.

„Alina fokusiraj se! Nisi na plesnom podiju!", upozori me otac.

Na njegovu opomenu Alexu kao da  porastu krila, pa nasrće, sve jače i žešće. Navalim na njega svom snagom želeći mu dokazati da mu mogu parirati u borbi jedan na jedan. Teško je boriti se s  bratom blizancem, moram li napomenuti da smo jednojajčani?

Ne, ne moram, sve znate. Sve što osjećam ja, osjeća i on, nema tajni između nas, niti ih mogu sakriti od njega. Nas dvoje dijelimo jednu dušu, što nas dovodi do sljedećeg problema, mogu zaboraviti na privatni život.

Znate ono momci, izlasci i te stvari. Što se ovog posljednjeg tiče tu nije samo Alex problem nego i Max. Nije dovoljno što imam jednog previše zaštitnički nastrojenog brata, već ih je dvojica. Izmjenjuju se u svojim naporima da mi kontroliraju život, na najgori mogući način, izvlačeći se na bratsku ljubav.

„Alina fokusiraj se!", otac još jednom zaviče, toliko glasno da od siline zavibriraju stakla na prozorima.

Da, ovo je jedini vampir kojeg se ne usuđujem zadirkivati ili ne daj Bože, naljutiti. Uz ovu dvojicu braće, tu su još i roditelji koji su mi na svakom koraku, budnim okom bdiju nad nama troje poput sokola koji vrebaju svoj plijen. Nije nam dozvoljeno udaljivati se od dvorca bez osobne straže.

Sad zamislite da idete na spoj s komadom u kojeg ste silno zaljubljeni, a iza vas je petorica likova iz elitne postrojbe vampirskih stražara, dok Max i Alex s druge strane prijete svojim svijetlećim očima poput fantomskih prikaza, pokušavajući uplašiti jadnog momka koji se usudio izaći na kavu s vama. Mislim da vam ne moram dodatno dočaravati da je jadan momak pobjegao glavom bez obzira, ne samo od mene već od svih nas. Spakirao je kofere i preselio u drugu državu.

„Dobro, što je to danas s vama dvoma? Ni jedno od vas nije fokusirano na trening! Mislite da se u borbi možete ovako opustiti? Ostali bi bez glave u sekundi!"

Zastanemo slušajući oca kako nas opet kori. Od nas traži samo najbolje, ne smije biti pogreške. Usvajamo od malena sve moguće borilačke vještine, pa i mačevanje. Bolje rečeno ne postoji ništa što nismo trenirali, a tiče se obrane i borbe. Ruku na srce, jedino me još nisu tjerali da bacam balvane u daljinu. Isprva me sve to fasciniralo i voljela sam provoditi vrijeme s ocem i braćom, biti uz njih, jednaka njima.

„Ima li ičega, a da nas još nisi naučio?", upitala sam ga zajedljivo gledajući u pod.

„Trening, trening i trening Alina! Nema toga što ne znate, ali zašto ne biste usavršili svoje borbe? Nikad ne znaš kada opasnost vreba iza ugla. Što kada nas ne bude kraj tebe?!"

Alex, dobar dečko kakav je ćuti i sluša moju prepirku s ocem, nikada mu ne proturječi, uvijek uradi onako kako  otac želi. Ponekad me tom svojom šutnjom i slaganjem dovodi do ludila.

Kad bi barem jednom pred ocem stao na moju stranu, podržao me u nečemu, ali ne, on je poslušan tatin sin. Gledajući u njega i njegov osmijeh koji mu krasi lice, i koliko uživa u tome što me otac opet kori, dovodi me do toga da mu poželim lupiti šamar i dozvati ga pameti.

„Spremna sam na borbu uvijek, mislim da ne postoji niko tko bi me mogao iznenaditi, a da se ne snađem. Uostalom znam se pobrinuti za sebe!", odvratim mu prkosno ne želeći priznati da ima pravo.

Znam da me u svim krugovima našeg vampirskog svijeta smatraju  razmaženom balavicom, i ne samo razmaženom nego i hladnom. Ali, opet postoji taj ali, koji mi toliko ide na živce,  da me već jezik boli od njega.