Stianova odmazda

XXIII Alina u bijegu

Bol i samo bol, to je sve što momentalno osjećam, trudim se biti hrabra i izdržati sve što se može izdržati, ali ovo ispijanje me polako uništava. Svakim atomom snage pokušavam doprijeti do bilo kog svog, ali uzalud, previše sam slaba.
Dopustili su da malo predahnem, ali ne mogu, utroba mi gori od raznih kemikalija kojima me pune, glad me prožima u potpunosti, kao da se moj predator sklonio na sigurno i ostavio me potpuno samu. Jedino što me još uvijek drži je Stian, njegove bistro plave oči koje me prate i mole da se vratim. Samo zbog njega ne posustajem, borim se silom volje da ne izdahnem do kraja, ma koliko željela da umrem, da skončam i da ova bol konačno prestane.
Sada shvaćam koliko sam bila brzopleta i glupa, uletjela sam u klopku glavom bez obzira, i sada se moram nekako iz svega toga  izvući. Ne mogu pojmiti da me Stian dođe spašavati i sam upadne na isto mjesto. Ne mogu to dozvoliti, moram se nekako izvući odavdje, prije nego li Stian dođe do mene.

„Što je princezo? Više nisi toliko uzvišena i bezobrazna!"

Pokušavam  otvoriti oči, ali kao da mi je ogroman kamen na njima, ne mogu  pomaći kapke, zar sam zaista toliko oslabjela. Trudim se da vidim lice žene kojoj ću prvom prilikom smaknuti glavu s ramena, ne zvala se ja Alina Ivanova Nikolajevna! Na krivu osobu su se namjerili, naravno samo da malo dođem sebi. Moram je nekako namamiti da mi dođe blizu, nema šanse da se oporavim, ako se ne nahranim. Moram što prije okusiti krv na svom jeziku.

Na samu pomisao na krv tijelo mi  protestira šaljući bol iz utrobe. Da znam, gladna sam i svjesna sam toga da mi neće samo tako dati da se nahranim, moram podhitno nešto poduzeti, jer ću na kraju podlijeći ozljedama.

„Nekako si tiha, nemaš ništa za reći?", i dalje me provocira iritantnim glasom.

Kao da me netko lopatom tresnuo po glavi, u sjećanje mi dolazi taj glas, toliko poznat, kao da pripada nekome koga poznajem. Kome pripada? Tko bi to bio? Razmišljaj Alina, razmišljaj! Život ti ovisi o tome! Ma koliko  razmišljala i tjerala se do krajnjih granica ne mogu glas povezati s licem kojem pripada.

„Tko si ti?", jedva čujno i hrapavo upitam.

Ukoliko je vampir čut će bez obzira koliko tiho govorila, ako je vampir došla se nahraniti mnome i uzeti svoj dio kolača. Ne znam da li mogu podnijeti još jedno hranjenje, vrtoglavica koju osjećam jasno mi to govori. Bori se Alina, bori se! Vičem sama na sebe pokušavajući se barem malo ohrabriti.

„Voljela bi to znati, zar ne? Samo moraš da otvoriš oči balavice, ali ti to ne možeš zar ne?", dobaci mi  uz glasan posprdan smijeh.

Koraci odzvanjaju prostorijom dok mi se približava. Miris mi zagolica nosnice, to nije neki otmjen miris krvi,  to je znoj pomiješan s jeftinim parfemom. Čovjek! Ovo nije vampir, već jeftina ljudska žena. Nju bih mogla riješiti, iako slaba od ispijanja, još uvijek sam jača od nje. Što mi i potvrđuje to da me nije čula, je li to ona koza Lorein? Nadam se da jeste, baš bih se voljela nahraniti njenom krvlju, da vidim što ima u toj glavi. Luda ideja sine mi u glavi, nadam se, zaista se nadam da je i izvodiva, moram je namamiti da mi priđe bliže ustima, dovoljno sam gladna i jaka da podignem glavu i pogostim se.

„Nekako ste tihi danas princezo? Više niste toliko jaki na riječima, baš mi je drago što si nam dopala ruku! Baš nam je čast što se možemo poslužiti vilinsko- vampirskom krvlju.

„Što se ti javljaš? Ti nisi vampir da bi se mogla poslužiti mnome! Ili to progovara jal iz tvojih ustiju? Toliko si jadna da te nitko ni ne želi pretvoriti u vampira!", pokušavam je isprovocirati, možda je to bolji put nego li da čekam da mi sama priđe.

„Što si rekla kravetino? Ponovi ako se usuđuješ!"

Pogodak, još samo malo, hajde razmišljaj Alina, tebi bar provokacije nisu strane! Okrenem glavu u smjeru iz kojeg  dopire vrišteći glas. Predaleko, mora mi doći bliže!