Stianova odmazda

XXVIII - Kad ptice zaplaču

Čekam je već dobrih pola sata, od nje ni traga, ni glasa. Vjerojatno me ostavila na milost i nemilost onima čiji koraci odjekuju kamenim hodnicima. Sjedim na prašnjavom tlu i osluškujem zvukove, usput se moleći da me ne pronađu. Ne znam da li bih izdržala još jednom onakvu torturu, doslovno su me iscijedili. Umom mi šeću slike Stiana, od trenutka kada sam ga prvi put ugledala. Onako samozatajnog i opasnog, oduvijek me privlačio, kao  pčele med. Što se više trudio da me odgurne dalje od sebe,  to me sve više i više privlačio. Toliko želim da sam sada u njegovom zagrljaju, osjetiti kako mi miluje kožu svojim mekim usnama.„Stiane!", zavapim u sebi bojeći se ispustiti glas. 

Ogromna gruda bola stvara mi se u prsima pritišćući mi grudi. Oči mi se pune suzama, i lagano klize niz obraze ostavljajući tanki mokar trag. Pokušavam ih zaustaviti, ostati hrabra do kraja, ali  teško je ostati sabran kada se sve u tebi lomi na sitne komadiće, poput najfinijeg porculana. Sve bi dala da ga mogu sada zagrliti, zagledati se u te sive oči, poljubiti pune usne.Osjećam kako me snaga napušta, još uvijek sam drogiran,a mada sam se napila krvi vjerujući da je dosta. Uz Stianove slike izmjenjuju se i Akemine,  uzrokuju mi bol spram Keleia. Nije zaslužio to što mu se dogodilo, vlastita sestra ga je prodala za kap vampirske krvi. Ovaj svijet je odavno otišao kvragu.Zvukovi čizama su sve bliži, odjekuju tamnim hodnicima kao da mi odjekuju dušom. Priznajem, nikada se nisam ovako bojala, nikada nisam posustala u borbi kao sad. Sve što želim je biti pronađena bilo od jednih ili drugih, samo da me pronađu, što je suđeno, nije izgubljeno. Ono što je zapisano u zvijezdama, ne mogu izbjegnuti nikako, ma koliko to željela.Pokušavam se uvući između kreveta i ormara, sakriti se u mišju rupu. Povlačim madrac na sebe, koji leži nemarno bačen na podu. Zadnjim atomima snage sam ga povukla, kad su vrata razvaljena, a u prostoriju ušla tri muškarca. U tren oka našli su se na meni, povlačeći me s tla.„Drži je! Nemoj je ubiti! Crni je žali živu!". 

Pokušavam se otimati, ritati, preslaba sam, trebam krv. Povlačim svog predatora na površinu, mamim ga zamamnim mirisom krvi. Uhvatili su me svaki ispod jedne ruke, sputavajući me. Uprem se nogama u tlo, ne želim ovako skončati, ne želim umrijeti bez borbe, ma koliko bila spremna na smrt.Osjećam kako mi očnjaci izlaze, oči se crvene od žeđi, grlo mi je suho i pecka. Dozivam snagu iz zraka u prostoriji, ljubičasta svjetlost mi izbija iz tijela. 

„Što radiš? Drži je!" 

Uprem se još jače, odmahnem rukom toliko snažno da mu kosti na ruci pucaju. Drugog  uhvatim za vrat i svom snagom prislonim na obližnji zid. Približim mu se licem skroz uz kožu, mirišem  tekućinu života koje njegovo srce snažno pumpa. Ne predomišljam se, zagrizem u mekano meso, metalan okus krvi ispuni mi usta. Vučem  i gutam, sve snažnije i snažnije. Dvije ruke su me pokušavale odmaknuti od njega. Prikopčana na njegovu venu okrenula sam se njime u ustima. Nogu  podignem visoko odbacujući muškarca koji me vučr, u tom trenu na mene nasrne i treći lik, miris straha ispuni prostoriju. Odmaknem glavu s njegove vene trgajući  mesom stropošta se na tlo poput grane. Nisam im dala šansu da nasrnu na mene, ne ovaj put, predator je preuzeo kontrolu, vodio me za ruku željan krvi i borbe. Jedan manje. Tik do mene je onaj najglasniji, u skočim i srušim ga na tlo. Vrisak mi propara osjetljive uši. Udarim ga direktno u lice, noktima mu trgajući kožu. Prste ovijam oko njegovog tankog vrata, snažno stišćući. Ne, ne zaslužuje tako lako umrijeti, još uvijek sam žedna, kao hipnotizirana prilijepim mu se uz  venu.

Ne ispuštam ni kap grimizne tekućine da ode u nepovrat. Gutam  halapljivo, osjećam kako mi svaka kap klizi niz grlom puneći me toplinom. Iskapim ga za tren, i ispustim iz ruku, te krenem na trećeg koji je pomokrio hlače na sam moj prizor.

„Dođi!", zavičem prema njemu. 

„Molim vas želim živjeti! Ne želim umrijeti! Imam djecu! Molim vas!", molio me spuštajući se na koljena. Prekasno, suviše kasno se sjetio da želi živjeti. Predator u meni ga nikada neće pustiti bez borbe. Kleknem kraj njega gledajući ga u oči. Promatram lice koje se mijenja u bojama od straha. Ne osjećam ni jednu jedinu emociju, jedno veliko ništa. Predator je preuzeo kontrolu nada mnom u potpunosti. Približim mu glavu te jednom rukom savijem njegovu toliko snažno da  kosti pucaju. I iz njega sam iscrpila zadnju kap krvi koju je mogao ponuditi. Osjećam da mi se moći pune, elektricitet lagano puže ispod kože peckajući je. Ljubičasta svjetlost sve više isijava iz mene, potpuno osvjetljavajući prostoriju. Odbacim ispijeno tijelo čisteći put iz prostorije.   Puna sam snage i moj predator slavi pobjedu.Pojurim hodnicima prema glavnoj prostoriji gdje se nalazi oltar na koji sam bila privezana. Vrijeme je da raščistim račune jednom za svagda. Ne zamaram se više potrbom za krvlju, puna sam.