Stianova odmazda

XXVII Mračni

Lagano skida masku koja se skoro pa stopila sa njegovom porculansko bijelom kožom. Posmatra se i nimalo ne uživa u onome što vidi. Svi oko njega žive u ubjeđenju da skriva svoj identitet, ima i u tome istine, ali pravi razlog za masku je njegova potreba da ne gleda lice koje ga podsjeća na brata kojeg istovremeno mrzi i voli, ta bol ga je gurnula u beskonačni bezdan krvoločnosti i sveobuhvatne tame. Odavno je prestao mariti za išta iole nalik humanosti, izgubio je sve one osobine koje su roditelji pokušavali utkati u sve njih.Postao je oličenje hladnokrvnosti, bezosjećajna statua, iznutra ogavna onoliko koliko je bila izvana lijepa, oboje je ostavljalo mnoge bez daha.

Crvena mu je isporučila bratičnu na pladnju, a onda je šupljoglava Akami uništila pažljivo smišljen plan. Zato joj sada pije krv i obilježava kožu na samo njemu znan razoran i bolestan način.

Igra se s njom i njenim mislima, ali zbog nekih rupa u toku događaja počeo je sumnjati u svoju desnu ruku. Nije nikada posumnjao u Lorein do sad, ali paranoja nekoga tko je stoljećima gradio svoju mračnu imperiju je škakljiva stvar, prikrade se i izjeda poput crva u starom kovčegu.

Vrijeme je da polako izlazi iz sjene i zaigra malo drugačije. Neke borbe zaista mora okončati sam, jer očito ne može velike zalogaje prepustiti podanicima da sažvaću za njega.

Iako je već pala noć i iscrpljenost osjeća svakim atomom svog bića, ne posustaje. Zna da nije sama u svemu ovome, više ne. Dugo se ubjeđivala da može izgurati sve do kraja uz malo sreće, ali jasno je da Mračni počinje povlačiti drugačije konce i više uz svu predostrožnost i vještine nije sigurna. Prisutnost iskusnog vampirskog ratnika koji je prati, pruža joj nadu da će se izvući živa iz klupka u koje se davno počela sve više i više zapetljavati. Međutim, broj spašenih bića noći i onih o čijem postojanju samo nekolicina smrtnika zna, čini vrijednom svaku njenu žrtvu i odricanje, svaku glumu, krinku, sate taktičkog planiranja i preciznog manevriranja, sve je bilo vrijedno osujećivanja paklenih, bolesnih zamisli maskirane spodobe.

Osjetila je pravi trenutak, zaboravili su da je ona obučavala njih, a ne obrnuto. Skliznula je iz autobusa na vlažnu, kišom ispranu cestu i potrčala prema obližnjem šumarku, znala je da će je zgodni lik iz kafea čekati, jednostavno je znala. Okruživala ga je ta aura iskrenosti i pouzdanosti, imao je u očima neku blagost koja nije svojstvena njegovom soju. Voljela je sva bića za koja je nekoć vjerovala da su samo plod mašte ili nevjerovatnih mitova i legendi, a onda se obrela u bori za njihov opstanak i sigurnost, ali jednog od njih želi zgaziti poput žohara.

Nije se prevarila u procjeni, u trenu kada je mislila da će se prostrijeti po klizavom lišću i blatu uhvatile su je snažne i sigurne ruke, a miris koji joj je zagolicao nosnice bio je tako prepoznatljiv i nije mogao pripadati nikome drugom osim njemu. Marsel, ima tako lijepo ime koje je vraća u djetinjstvo, čak i ono ima posebnu draž za nju.

Bože šta joj se dešava, bori se za goli život, a pada u sladunjavu opčinjenost ovim vampirom, očiju poput najsjajnijeg čilibara.

- Bravo Lorein, za jednu smrtnicu zaista si okretna i izdržljiva.

- Upornost i prilagodljivost situaciji su me održali na životu u tom gnijezdu krvopija.

- Ok, idemo se brzo maknuti odavdje, motor je s druge strane parka, kretao sam se brže od ekipe koju si uspjela rastrčkati i totalno zbuniti. Dvojica su blizanaca bili uporni, ali su se na kraju i oni predali. Uradila si odličan posao Lorein. Idemo, drži se čvrsto za mene.

Naslonivši glavu na njegovo rame duboko udahne taj poseban miris, nema tragova znoja, samo nevjerovatna svježina i tragovi mirisa kiše, borovine, zemlje i nagovještaj prepoznatljivih  nota krvi. Sve to je činilo ugodan spoj.  Opustila se toliko da je sekundica djelila od toga da zapadne u blaženi san. Trznuo ju je njegov glas i promjena u položaju tijela.