Stianova odmazda

XXIV ~ Potraga

Prošao je cijeli dan od kako ludim zbog toga što ne znam kako je i što se događa s njom. Ne mogu joj ući u glavu, da je osjetim barem na kratko. Bojim se i pomisliti na ono najgore, ne, ne smijem misliti na to, nikada si ne bih oprostio da joj se dogodi onaj najcrnji scenarij koji konstruišem mislima. Svi mi govore da se opustim i pokušam malo ohladiti glavu, lako je njima to govoriti kad ne znaju koje muke i brige me more.

„Bit će u redu Stiane, jaka je ona!", umiruje me Rebeeka.

Vidim je, ma koliko se pravila jaka i čvrsta, osjećam to snažno treperenje koje dolazi od nje i miris straha. Pobogu, kako ću joj pogledati u oči ako ne uspijem na vrijeme doći do Aline?

Okrenem se od nje da ne vidi suze koje mi se sakupljaju u uglovima očiju. Nakon zaista dugo vremena mogu reći da me srce boli, na mjestu gdje je stoljećima zjapila crna rupa, sada osjećam fizičku bol.

„Znam, ne mogu si pomoći, jače je od mene, moram je što prije pronaći inače ću poludjeti od bola.", odvratim joj izlazeći da ne pokleknem pred njom.

Relacija između bola i bijesa me polako izluđuje, izmjenjuju se kao po traci, svakih par trenutaka, zastao sam u dovratku slušajući njene riječi.

„Razumijem te Stiane, zaista te razumijem. Mislim da te ja ne moram učiti tvome poslu, ali isto tako veoma dobro znam ako je itko može pronaći i spasiti tada si to ti! Vjerujem u tebe, svi mi. Zbog tog razloga te molim da se smiriš i razmisliš, napraviš strategiju spašavanja."

„Pokušavam da smislim Rebeeka, zaista pokušavam, ali također pokušavam doprijeti nekako do nje, da je osjetim barem na kratko."

„Forsiraš stvari, vjeruj mi kad ti kažem, vjeruj svojoj partnerici, Alina kad bude mogla sama će te potražiti, sama će pokušati doći do tebe. Ipak je ona jedna iskusna ratnica, zaboga trenirao si je, imaj vjere u nju!"

„Vjerujem ja u nju, nikada nisam ni malo posumnjao u njene sposobnosti! I sama znaš koliko je ponekad svojeglava i brzopleta, i upravo zbog toga se bojim, zbog njene naravi, a ne iskustva!"

„Bit će ona u redu, vjerujem da im upravo sada radi spačke i probleme, namučit će se oni s njome!"

„Nadam se da si u pravu!", odvratim joj iznerviran sam sobom i svojom bespomoćnošću.

Ne mogu više izdržati  njen prodoran pogled koji mi se zakačio na leđa, osjećam kako mi peče kožu. Odjurim niz hodnik što dalje od nje, ne želim da bude svjedok moje boli, da me vidi kako se lomim na tisuću i jedan komadić.

Lutam iz hodnika u hodnik, sad sam veoma sretan što je ovaj dvorac kao labirint,  momentalno ne želim sresti ikoga.

Kičmom  mi lijeno puže bol,  uspinjući se i sputavajući me u koracima. Moram se što prije domaći svoje sobe . Na samom domaku, na vratima naslonjena me čeka  Anastazija. Bijesan što je vidim kad toliko žudim za sobom i da nasamo ližem rane, izbacim ljuto:

„Što želiš?"

„Kako si Stiane?", nježno mi  dobaci sa sažaljenjem u očima.

„Ne i ti Ana!Ne trebam ničije sažaljenje! Ostavite me na miru!", odbrusim joj mičući je jednim potezom s vrata.

„Samo ti želim pomoći, da smislimo plan kako da je spasimo, cijela njena obitelj je uz tebe i nitko te ne krivi Stiane!", istom mjerom mi uzvrati.

Da to je Anastazija, ne trpi gluposti i izljeve bijesa prema sebi, uvijek ona racionalna.

„Oprosti!"

„Slijedi me, svi te čekaju u Maxovoj radnoj sobi. Jedan od ubojica je nešto malo otkrio.", nije ni pričekala da je slijedim već  produži korak kraj mene glasno lupajući potpeticama po kamenom podu.