Stianova odmazda

XII - Kelei Xiu

Okrećem se po sobi i gledam sve moguće pehare i medalje koje sam osvojio po raznim natjecanjima. Koliko je samo bilo odricanja i znoja proliveno za svaku od njih, bez obzira bilo to prvo, drugo ili treće mjesto. Svi oni su iz nekog borilačkog sporta, moj otac je od malena bio zaluđen njima pa je sa samim time svoje znanje i vještine prenio i na mene. Otac mi je porijeklom iz Kine dok mi je majka rođena japanka iz Tokia, ona je iz veoma stare carske loze, aristokratkinja. Djed i baka nikada nisu prihvatili oca zbog njegovog društvenog statusa. Uvijek je bio peti kotač i nikada nije ništa vrijedio, možda je baš upravo zbog toga što se želio dokazati pred njima bio zaluđen svim borilačkim vještinama, najbolji je bio u mačevanju. I dan danas koristim njegov mač, katanu, sam ga je izradio na star način, kako se radio tisućljećima godina prije. 

 Majka mu nije mogla apsolutno nikako pomoći, ma koliko da bi se ona trudila da obrani supruga pred roditeljima samo je uvijek umjesto jedan korak naprijed napravila dva otraga, sve dok na kraju nije odustala od roditelja te se potpuno nije izolirala sa svojom obitelji u predgrađu Tokija gdje smo odrasli. Bilo smo sretna mala obitelj, prije tri godine prvo se razboljela majka te ubrzo preminula od teške bolesti. Otac je pokušavao da živi dalje ali ljubav i bol za majkom povukla ga je u ralje pakla, kocke i kriminala te je skončao negdje u nekoj tamnoj uličici ispustivši svoj zadnji dah. Akemi, moja starija sestra ostala mi je jedina utjeha i obitelj. Ona mi je sve i za nju bih projurio kroz sam pakao. Nisam želio da budemo na teret djedu i baki pa smo pokušavali sami da živimo kako znamo i umijemo. Upotrijebio sam sve svoje znanje i novac da bi mi mogli nekako živjeti, nisam želio da budemo uz baku i djeda ma koliko se oni trudili poslije smrti roditelja da nas vrbuju, nikada me nije ni interesirao taj način života, život u glamuru i prljavim igrama. 

U mom svijetu veoma dobro znam tko mi je neprijatel, a tko prijatelj i na koga se mogu osloniti. U njihovom svijetu sve je umotano u veo tajni, kada misliš da ti je netko veoma blizak dobiješ nož u leđa. Svim sila trudim se zaštiti Akemi od tog svijeta, želim da ima miran život, želim da jednostavno bude sretna.
„Kelei zar opet odlaziš? Opet još jedna borba? Ne volim što to radiš.", zabrinuto je Akemi izbacivala pitanje za pitanjem pokušavajući me odvratiti od borbi.
Borbe u kavezima su moj dodatan prihod uz to i trening koji mi ponekad veoma fali. Bivši trener me pokušavao nanovo uvesti u svijet borilačkih sportova, ali kao da to jednostavno više nije za mene. Postigao sam sve što jedan sportaš može da postigne. A želim da budem što duže u Akemi, ne želim putovanja i biti odsutan nekoliko mjeseci od nje, a opet si ne mogu priuštiti da je vodim svugdje sa sobom. Mogu reći da sam od dva zla izabrao ono manje.
„Još malo Akemi, još par borbi i obećajem da ću prekinuti, nije ni meni više do toga da me prebijaju na mrtvo ime."

Pokušavao sam joj objasniti i obećati nešto što i sam veoma dobro znam da neću moći izvršiti. Svaki puta bilo bi da je ovo zadnja borba, pa opet nekako bi se uvijek našao uvučen u još jednu pa još jednu i tako tome nikada nije bilo kraja. Akemi bi me uvijek poslije svake borbe čekala na vratima očiju punih suza koje bi joj sklizale niz porculansko lice čim bi ugledale moje izubijano tijelo.
Ne znam, možda je to moja sudbina što mi je namijenjena od nekog višeg, onog gore koji vuče konce svakog od nas. Ne bunim se, ako mi je to namijenjeno tada ću da izvršim svoju dužnost i ispunim dato obećanje na grobu mojih roditelja.

„Uvijek tako kažeš pa opet se nađeš u još jednoj, i nikada ne bude zadnja. Brinem zbog tebe Kelei, vrijeme je da se skrasiš, osnuješ obitelj, nađeš djevojku koja te obožava, zaista ti želim da iskusiš ljubav kakvu su imali naši roditelji."

Da naši roditelji voljeli su se više od svega, to je ljubav kakvu nađeš jednom u životu. Otac je čak volio majku više i od nas, zbog toga se i predao zlu ne bi li se što prije susreo s voljenom na onome svijetu. Zamjeram mu na tome, zamjeram mu što nas je tako lako ostavio same, nezaštićene, na milost i nemilost ovome surovom svijetu. Znam da je osjećao i znao da ću se pobrinuti za Akemi, inače se ne bi tako lako odrekao života u pridružio majci.
Želim li uopće takvu ljubav? Ne znam, iskreno mislim da nisam sposoban toliko voljeti, možda voljeti još jesam ali ne želi iskusiti tu bol kada ode od mene. Previše me dotakla ljubav između roditelja.