Stianova odmazda

XIII - Poker Face

Osjećam Stianovu bol i koliko ga muči vrućica, tijelo mi gori kao da sam i ja puna otrova. Ruke su mi čvrsto vezane, ma koliko se pokušavala osloboditi. Vučem lijevo, pa malodesno pokušavajući malo oslabiti čvor. Ma koliko ne željela ovo združivanje, ne želim da mu se nešto loše dogodi, nikada i nisam. Cijenim Stiana kao ratnika i glavnog Maxovog stražara. Osjećam kao da će mi srce izgorjeti, ako se ne potrudim da se što prije oslobodim i pomognem mu. Znam da treba moju krv, moju i ničiju više, ne znam kako će ga to osloboditi otrova, ali će mu barem malo ublažiti bol. Kelei me ostavio samu u prostoriji, izašao je zamišljen u nekom svom svijetu. Svako malo pogledavao je na telefon kao da svakog časa očekuje poziv. Zaklopila sam oči pokušavajući izvući svoju magiju na površnu ne bih li je ipak nekako uspjela uzburkati. Ma koliko seborim, sve se čini uzaludno. Magija ne pomaže, koprcanje također, što mi još preostaje? Misli Alina, usredotoči se! Alexsandar, on mi je momentalno jedini izlaz iz ove situacije. Možda ću nekako uspjeti doprijeti do njega ili barem njegove svijesti. 

Opet zaklopim oči, prizivam sliku Alexa, svako malo otvaram oči da se uvjerim da sam sama. Želim ih obavijestiti da sam dobro i ono najvažnije da sam živa. Trudim se, zaista se trudim uvući se mislima u Alexovu glavu, opet bezuspješno. Iskaču mi slike tamnokose žene vezane za stolicu, oči su joj pune suza koje joj klize niz porculansko lice, uz glavu joj je prislonjen pištolj. Osjećam toliko živo njen strah, puzi mi pod kožom pokušavajući me u potpunosti preuzeti. Taj strah toliko očit očitava joj se u svakoj suzi i pogledu. Stresla sam se pokušavajući otresti ga iz sebe, osloboditi se tih bolnih sjećanja. Tko mu je ona? Što ona Keleiu znači?
Vrata se nago otvore i snažnim treskom zatvore, odzvanjaju brzi i teški koraci, a snažne ruke me zgrabe za ramena.

„Prestani! Ne prebiraj mi po sjećanjima, ne tiču te se!", ljutito uzvikne tresući me.

„Mislim da je malo prekasno za to, ne misliš li?"

Nije da sam tražila da vidim što se događa u glavi jednog ubojice, i ma koliko se trudila na tisuću i jedan način doprijeti do svoje braće, sve što vidim je Kelei i njegov život.

„U mojim sjećanjima nećeš pronaći ništa što bi ti moglo pomoći! Nema šanse da te pustim, ne pokušavaj me igricama izluditi, neće ti uspjeti Alina! Previše toga je na kocki!"

„Tko je crnokosa žena?"

„Nije bitno Alina tko je ona, ja kao i ti nemam izbor. Nije da sam ja odlučio zatočiti te ovdje, meni ti uopće nisi potrebna.", s tugom u glasu odgovori mi okrećući glavu od mene, sakrivajući pogled.

„Mogu ti pomoći! Moja obitelj ti može pomoći Kelei! Vjeruj mi sama ću se pobrinuti da ti pomognem, moja riječ je kao da ti sam car Maximilian nešto obeća."

„Nije tako jednostavno, da sam samo ja u pitanju možda bih se i odlučio da ti pomognem."

„Zašto odbacuješ priliku prije nego li uopće pokušaš? Vjeruj mi, riješili smo mi i veće probleme nego li možeš uopće pojmiti, možemo ti pomoći."

„Ne, Alina, ne želim se kockati njenim životom, ona je u svemu tome nevina, nije zaslužila ovo što joj se događa."

„Zbog čega misliš da si ti to zaslužio, zbog čega kažnjavaš sebe?"

„Za mene je ionako prekasno! Ja sam ubojica i monstrum, zaslužujem sve što mi se događa, pogledaj me!"

„Znaš što će se dogoditi kada moja braća dođu? Jesi li uopće svjestan u što si se upustio kada si me oteo?", pokušavam ga preokrenuti ugledavši priliku, pukotinu u njegovom sjajnom oklopu kako se polako širi.

Moram ga pridobiti na svoju stranu. Srce mi govori da nije loš, po sjećanjima koje sam vidjela prisiljen je na ovo. Ovo mi je možda jedina prilika da spasim sebe, a možda i njega. Držanje ga odaje, koleba se, važe jednu i drugu stranu. Koja li će da prevagne, za koga će da se odluči.