Stianova odmazda

XX Srce veće od Pariza

Duboki uzdah odjeknu u malom tihom stanu, mjestu u kojem se bar na kratko skrije od svih, dobrih, loših, bitnih i nebitnih, voljenih i omraženih. Prostoru u kojem padaju sve njene maske, prag iza kojeg prestaje gluma, tu se vraća sama sebi, onome tko je uistinu ona. Kćerka potomaka francuskih grofova i ambicioznih lovaca na natprirodno, omraženih u svijetu vampira, vukodlaka, pa i vještica, glavom i bradom najopasnijih Van Helsinga.
Preleti pogledom preko ukusno namještene prostorije, dio Pariza i Francuske daleko od doma. To je drži pribranom, omogućava da se vrati uspomenama, korijenima i  vrijednostima koje je u nju utkala njena pokojna majka.
Ipak tu je nešto što odskače, zatamljeni prozori  od neprobojnog stakla, jer opreza u svijetu u kojem se ona kreće nikada nije dosta, čak šta više, nema ga nikad dovoljno.

Polako pomjeri glavu u smjeru slike predivne žene, koja grli nju u dobi od petnaest godina, samo par godina prije nego je ostala bez nje, na čudan, bizaran i nikad razjašnjen način.

Zbog oca koji je bio više odsutan i kako je brzo shvatila uvijek u središtu neke borbe pronalazila je utjehu u sportovima. Majka ju je ohrabrivala i vodila na treninge. U dobi od sedam već su je nazivali čudom od djeteta, u streljaštvu je bila bolja i od duplo starijih iz kluba, a Aikido je savladavala kao da je azijatkinja, poslije su uslijedile sve ostale borilačke vještine,  a kao kruna na sve i mačevanje.

Jedna od posljednjih sličica iz sjećanja na majku je sa nacionalnog takmičenja u mačevanju. Majčino klicanje i pogled pun ponosa i vjere, izraz lica koji kazuje da nema mjesta sumnji, da je za nju ona već šampionka, a onda ogromni osmjeh kada se u prolazu sav zadihan pojavio moj otac sa dva buketa ruža, jednim crvenim za ženu njegova života i bijelim za njegovu princezu.

Kristalna suza se spusti niz obraz, zadrhtala sam od čudnog osjećaja koji me prožeo, kao da netko zna da sam upravo tu naslonjena na fotelju uronjena u topla sjećanja.

Kada krenu lijepa, neminovno je da uslijede i ona koja to baš i nisu. Otkrivanje tajne porodice Van Helsing, u biti upadanje u središte jedne od mnogih, zatim majčina borba za dobrobit svih bića, dok je otac nemilosrdno uklanjao pojedine vrste, do momenta kada je ostao bez nje, i okrenuo sasvim drugi list, započeo drugačiju priču koju sam nastavila nakon njegova ubistva. Kulminiralo je tada sve, ne zaboravljam tren kada sam se okrenula protiv djeda i njegovih staromodnih i nehumanih načela, a nakon samo dvije godine otkrila da postoje suroviji, izopačeniji i kudikamo bolesniji umovi od njega.

Traganje za ubicama mog oca, a kako sam već otkrila vremenom i moje majke, me iscrpljivalo, sjene na staklu me vrate u noć kada sam po prvi put spustila stopalo na hladno, prekriveno snijegom, potpuno tuđinsko, rusko tlo.

Ispočetka nisam bila sigurna kako ću se snaći dovlačeći svog odanog prijatelja u  hladnu zemlju, ali kada je moj mili Napoleon spustio četiri ogromne šape na pločnik ispred mene,  znala sam da nisam pogriješila. Ogroman je i osjetila sam se zaštićenom, iako mi zaštita u biti i nije bila potrebna, jer ono što sam postala pod utjecajem volje i okolnosti, sažme se u jednu riječ - Badass.

Pogledala sam tada par puta ispisane adrese i imena, zakoračila prema nevjerovatnom holu raskošnog hotela i zapečatila svoju sudbinu, poslije tog dana, više nije bilo povratka.

Mnogo toga se izdešavalo do trena kada se infiltrilara u tajne krugove moskovskog monstruma, ustvari lika koji je činio neshvatljive pakosti i zlodjela po cijelom svijetu. Eksperimentisao je na ljudima i nadnaravnim bićima, igrao se životima kao da vjeruje da je sam Đavo ili Bog, ko zna, s njim nisi mogao biti načisto. Nije bilo nimalo jednostavno glumiti zadivljenost radom njegovih potrčkala sa raznoraznim diplomama, ali imala je cilj, uspjevala je spasiti pojedine živote šaljući poruke o planiranim upadima i namjerama kidnapovanja. Morala je biti pažljiva u svakom trenu.