Stianova odmazda

IV Odmetnica

Zaista, Alex nije smislio ništa bolje nego da me pogodi šišarkom? Uh, ljuta sam, mnogo sam ljuta, na sve njih. Od svih stražara, morali su da angažiraju ovog neotesanca sa sjevera, a ako misle da su me pobijedili, grdno se varaju imam ja još jokera u rukavu.

Ruku na srce danas me dobro sredio na treningu mačevanja. Istina prvi put sam trenirala s njim, i naučila puno toga o njemu. Lijeva noga mu je teža, prizemljenija i ne podiže je s poda. Kako sam samo uživala kada sam ga uhvatila za pletenicu, i to me još više razljutilo. Kako muškarac, ovakva grdosija može imati mekšu i svilenkastiju kosu više nego neko žensko, pih.
Mislio je da ću igrati pošteno? Ne, ne poznaje on Alinu koja voli da igra prljavo. Igra li uopšte itko fair play za vrijeme bitke? Naravno da ne, tu je ubij, ili budi ubijen, igra se svim mogućim sredstvima. Toliko sam ljuta da moram to izbaciti iz sebe, večeras će odmetnica opet biti na djelu. Na samu pomisao ruke me zasvrbe i adrenalin projuri kroz mene. Jedini problem, riješiti se medvjeda koji je doslovno shvatio svoj zadatak i prilijepio se za mene poput krpelja.
Hodam iza njega i Alexa koji svakih malo pogledava iza prema meni očekujući bodež u leđa. O da, samo se okreći brate, dobit ćeš ti svoju porciju, možda ti pustila jesam, ali nisam zaboravila.

„Alex hoćemo li izaći večeras? Pleše mi se!", pokušam navesti Alexa na tanak led, očekujući Stianovu reakciju.

„Danas nema izlaska princezo! Imam druge obaveze i ne mogu vas dadiljati."

„Nisam tebe pitala, ne trebaš mi!"

„Alina!", opomenu me Alex.

Što se to događa u ovom dvorcu? Svi me nešto opominju u zadnje vrijeme. Došao je čas da popričam malo s roditeljima i bratom- Carem. Njegovo visočanstvo je prevršilo svaku mjeru.

„U redu, idem sama!"

Ubrzam korak ka dvorcu, i oni ubrzaju pokušavajući me uhvatiti, u zadnji tren im zalupim teška drvena vrata pred nosom, ali ne prije nego sam uspjela da im pokažem cerek i rukom znak rogova.

„Mama! Tata! Max!", vičem jureći dvorcem ne bi li ih što prije pronašla.

Njih troje kao da su u zemlju propali, ni traga, ni glasa od njih. Koga god upitam gdje su, nitko nema pojma. Pobogu što se to ovdje događa? Hoće li mi netko objasniti zašto sam dobila još jednog stražara? Nema veze, riješiti ću ga se kao i svih prethodnih, barem sam u tome dobra. Ispričam se da nisam gladna ne bi li me svi ostavili na miru, da se mogu pripremiti za noćni izlazak.

Prvo ide provjera stanja, utvrditi koliko imam stražara  natovarenih na leđa. Provirim glavom iz sobe i spazim trojicu kako čuvaju vrata preplašivši ih.

„Što?", viknem prema njima kada me ljutito pogledaju, jedan se čak usudi da preokrene očima.
Prozor i krov, slijedeća provjera. Otvorim prozor i izbacim glavu promatrajući gdje se sve straža nalazi. Dvojica ispod prozora, na svakom krovu po dvojac, bome su povećali stražu u dvorcu. Nešto se događa, nešto veliko kada su povukli stražare sa sjevera u Rusiju. Ne vjerujem da je to zbog mene, samo zato što sam rekla da ću izaći na ples. Ništa, morat ću se snaći kako da se uspijem provući kraj svih njih.

Obučem super odijelo, posložim oružje, ali ovog puta uz Bocka uzimam luk i strijele, zlu ne trebalo. Spremna sam i zadovoljna večerašnjim izgledom i krinkom, vrijeme je za akciju.

Proguram još jednom glavu pomno promatrajući stražare. Izbacim jednu pa drugu nogu, uhvatim se rukama za kamen koji strši iz zida, i polako se krenem spuštati niz kameni zid. Hoću li skočiti na njih ili da pričekam da se odmaknu? Ako sletim dupetom na njih, ode moja krinka i provod. Visila sam nekoliko minuta dok se stražari nisu pomaknuli i otišli svojim poslom. Doskočim i dam se u trk što dalje od njih i dvorca, prvi cilj mi je šuma koja ga okružuje ne bi li se što prije stopila s tamom i sjenama. Jak si mi ti čuvar medvjede, svaka čast. Protrčim kroz šumu i u tren oka se pronađem u gradu, tiho se šuljajući po krovovima tražeći prvu žrtvu. Po mojoj računici nije prošlo ni dvadesetak minuta kada ugledah grupicu od petnaestak krvožednih kako vrebaju iz uličice.