Slatko Sanjaj Anđele: Tvoja ljubav je zločin [Dio I]

Idu nam, idu dani...

Nakon nekog vremena izašao je i Nikola na balkon. Nervozno sam strugala noktima po ogradi, a kad sam njega vidjela bijes je doživio svoju kuliminaciju. Bio je raščupan i u pidžami, pa sam zaključila da ga je Maja probudila. Manje-više nije nosio gornji dio pidžame tako da se mogla vidjeti njegova istetovirana koža. Nije tu bilo mnogo tetovaža samo jedna tribal, ali je prelazila preko pola njegovog tijela i desne ruke. Prošao je prstima kroz kosu dok je pokušavao da shvati gdje se nalazi.

-Koji je tebi vrag, znaš li koliko je sa...

-Koji je meni vrag? Koji je tebi vrag!? Koga ti nazivaš debelom!?-prekinula sam ga, jer sam imala osjećaj da ako budem čekala još samo sekundu da ću početi gristi ogradu. Na ovaj moj ispad umjesto da gleda ozbiljno on se počao smijati, sjeo je na pod i naslonio se na zid okrenuvši glavu prema meni.-Šta je toliko smiješno?

-Izbjegavaš me mjesec dana, ne želiš ni da misliš o meni, ne dopuštaš mi ni da ti kažem jednu jedinu riječ i onda u pola dva navečer zoveš me samo da se posvađaš sa mnom jer misliš da si debela...

-To si ti rekao, ne ja zato i jesam zvala tebe!

-A od kada do tebe prodire moje mišljenje?

-Ja.... Ne mogu sad probudit ću nekog ujutro ćemo mastaviti. Nisam još završila sa tobom!

-Uvijek ima izgovor za sve...-čulo se kako mrmlja dok se vraćao u svoju sobu. Koji kreten... Još se i smije, uopće nije smiješno... Ali u jednom se slažemo, njegovo me mišljenje ne dotiče, trebala bih samo zaboraviti na to. Jutro je pametnije od večeri kažu. Da! Tako je ujutro ću hladne glave o svemu razmisliti. Ubit ću tog malog!

(...)

Budi me pjesma Marka Mandića-Ujutro, koja mi je inače postavljena kao zvono na alarmu. Ustala sam iz kreveta još uvijek u pidžami, koja se sastoji od kratkog šorca i kimono majice, svezala kosu u neku vrstu punđe i izašla na balkon. Topli povjetarac milovao mi je obraze, dok je sunce obasijavalo sve oko mene. Zašto odjednom osjetim negativnu energiju? Onako kao da je Jeff the Killer ločno došao k meni... Pogledala sam dole ispod balkona i vrisnula.

-Kog vraga radiš tamo dolje?

-Čekam tebe čekam noć, a ni jedne na vidiku...-počeo je pjevati pjesmu od Miligrama suzdržavajući se od smijeha. Prevrnula sam očima i vratila se nazad u sobu da se presvučem. Obukla sam majicu kratkih rukava, šorc i japanke, kosu svezala u rep i izašla napolje. Srce mi je još uvijek brzo udaralo zbog toga kako me prestrašio. Uvijek se šunja, kao mačka. Dobro mačak, ma nije bitno. Čekaj, došao je nastavimo svađu... Oh nee... Skupila sam hrabrosti i stala pred njega, nisam ga mogla ni pogledati u oči, jer u ljutnji ću svašta reći, ali kasnije kada se situacija malo smiri bit će me stid zbog čega i kako sam napravila zbrku.

-Tu sam, šta hoćeš?-rekla sam ponosno, praveći se da se ne sjećam šta sam mu rekla sinoć.

-Kakva to djevojka ustaje u pola jedan?-već sam napravila facu kao da se hoću svađati, ali on je nastavio-Ali pustimo to, oborila si rekord.- upitnici su mi se stvorili iznad glave. O čemu on? Kakav rekord? Možda misli da nisam debela pa....-Prva si djevojka koja se pojavila pred dečkom bez šminke za manje od mjesec dana.

-Molim!? Ti zaista misliš da sam toliko očajna da bih imala nešto sa tobom? Uostalom Filip i ja danas izlazimo skupa.

-Znači naš princ je već napravio potez, sad je red na mene.-prišao mi je bliže, a ja sam se po običaju pokušala odmaknuti, međutim zid je bio odmah iza mene nisam imala kud. Krenuo je rukama kao da će me zagrliti oko vrata, ali umjesto toga skinuo je lančić i uzeo ga k sebi. Lančić sa medaljonom za privjesak... Tresla sam se kao zemlja za vrijeme pomijeranja tekstonskih ploča. Plašio me, iako sam se svađala sa njim konstantno, bojala sam ga se. -Znaš da imaš još dvadeset minuta do jedan. Bolje ti je da požuriš i spremiš se.

-A moj lančić?

-To ću shvatiti kao otkupninu za onu vožnju od prvog dana moje nove škole i za ono spašavanje i za vožnju od danas.

-Ko je rekao da ćeš me ti voziti igdje danas?

-Ako ne želiš zakasniti na sastanak ići ćeš sa mnom...

Koji napuhanko, šta on sebi umišlja? On će me voziti kao da je to tako jednostavno!? Otišla sam u sobu pogledala se u ogledalo. Izgledala sam kao strašilo bez šminke, barem sam ja tako ustanovila, moja mama nije dijelila isto mišljenje...

~Flashback starts~

*Za rođendan*

-Zašto se šminkaš kad imaš tako lijepo lice?

-Da ne bih plašila ljude okolo.

*Za školu*

-Zašto trošiš vrijeme za šminku, lijepa si i bez nje?

-Da bi me profesori razlikovali od konja.

*Kada idem negdje sa mamom*

-Mino, lijepa si i bez šminke, nemoj se šminkati.

-Pa da svi bježe od nas u krugu od deset metara k'o da prenosim AIDS?

~Flashback ends~

Maštovito sam dijete mora se priznati. Nasmijala sam se i otvorila ormar. Uzela sam crvenu kimono majicu i sive poderane farmerice. Po običaju pustila sam kosu i ispeglala je, našminkala se, stavila velike, okrugle, tanke naušnice i tonu narukvica. Kako mi je kreten uzeo lančić, morala sam naći zamjenu te sam uzela drugi sa privjeskom također u obliku srca, ali koji se ne otvara. Obukla sam sive starke i time upotpunila neki svoj izvrnuti izgled. U torbu sam stavila sve prijeko potrebne stvari, tj. novčanik, mobitel, slušalice, dva sjaja, korektor, maskaru, sjenu, olovku za usne, olovku za obrve, eyeliner, četkicu za sjene i parfem. Napolju me već čekao Nikola na motoru. Neko vrijeme je gledao nepomično u mene, a onda je ustao i skinuo jaknu.

-Ti se stvarno misliš voziti na motoru u takvoj majici.- rekao je dok mi je pružao svoju jaknu.

-Je li se to meni učinilo, ili si se ti zabrinuo za mene?-počela sam, dok sam oko njega to je jednostavno jače od mene. Nagon da se svađamo prirodno dolazi, nije do mene. Po običaju mi je pomogao da stavim kacigu, ovaj put sam kosu nekako uspjela zadržati u unutar kacige da mi ne smeta po vratu. Moj prvi sastanak sa Filipom ne smije biti uništen.

Nadam se da vam se sviđa nastavak.

Trudim se stvarno, ali imam osjećaj da je priča dosadna, žao mi je zbog toga.

P.S. na slici je Nikolin motor ^-^

Voli vas vaša V_R ♥♥♥