Danas sam luda, želim samoću...

822 52 0
                                    

-Prestani, halo... Halo čujete li me?- prepoznala sam ženski glas, bila je to djevojka koja je išla zajedno sa mnom u gizu, ali je sada na fakultetu, Danijela Lovrić, poznata kao fufa koja sa svima koketirs, ali iz nekog razloga dečki padaju na to. Visoka, riđokosa, zelenih očiju, punih usni, dobro oblikovanog tijela i otkaznog lista njene nevinosti starog nekoliko stoljeća.

-Ljepotice, tko je?-javio se muški glas na što sam brže-bolje prekinula vezu. Oči su mi se napunile suzama, nisam željela vjerovati ono što sam čula. Plakala sam što sam jače mogla, a mama je utrčala u sobu grleći me i pokušavajući me smiriti, ali bezuspješno. Uzela je telefon i pozvala nekog. Zadnje čega se sjećam su neki ljudi kako mi ulaze u sobu dok me majka pokušava obuzdati. (...) Jako svijetlo mi je upereno u oči, pokušavala sam se pomjeriti, ali su mi ruke i noge bile svezane.

-Reaguje dobro, otkucaji srca su umjereni, pritisak stabilan, dolazi svijesti. -čula sam muški glas pored sebe.

-Šta do vraga...-promrmljala sam pokušavajući da shvatim gdje se nalazim. Se mi je još ubijek bilo mutno tako da sam razlikovala tek ponešto. Muška figura mi prilazi i zateže mi prema dole kožicu ispod očiju uperivši nekakvo svijetlo u mene.

-Mirjana? Mirjana reci mi kako se osjećaš!

-Kao vražiji pokusni kunić! Gdje sam to ja uopće?

-U bolnici...

-Kakva bolnica veže pacij...-u momentu dok sam izgovarala ove riječi pored vrata je prošla medicinska sestra sa nekom starijom ženom koja je po svemu sudeći mislila da sa njima hoda još jedna osoba. Tad sam shvatila gdje se nalazim-Oh... Možete li me odvezati, molim vas?

-Ne dok ne izvršimo sve pretrage.- zakolutala sam očima i pustila ih da završe sa svim tim cirkusom. Na kraju su me ipak ostavili svezanu. (...) U sobu je kročila moja mama dok me gledala očima punim suzama. "Doktori" su idalje mislili da sam totalno luda i zbog toga su mi išli na nerve, ali sam se obuzdala u želji da što prije izađem odavde. Svađa bi samo pogoršala već nanijetu štetu.

-Mama, nije kako izgleda kunem ti se... Nisam luda, vjeruj mi sve sam samo ne umobolnik.- sjela je pored mene i uzela me za ruku.

-Ne prilazite previše blizu gospođo, znate kako kažu "najlakše je prepoznati ako poriče."

-Ne seri Emile, šta bi ti da govorim da sam luda? Koji gnjavator, nije li malo pre...

-Stažista.-prekinula me mama, a onda napravila neku prestrašenu facu. Mirjana ne ljuti se, ali... Neko vrijeme ćeš ostati ovde...-raširila sam oči, a suze su se pojavile na rubovima.

-Mol...Što... Zašto?- glas mi je drhtao, a srce brzalo rad. Objasnila mi je da "doktori" žele da ostanem dok me se stanje ne stabilizuje i da se ona ne može brinuti za mene kao što oni mogu.

-Gdje je Mirjana!?-u naš razgovor ubacio se meni najomraženiji glas trenutno.-Zlato moje, šta su ti to napravili...

-Znaš tata, pitam se da li su oni krivi za moje stanje...

-Uvijek si bila zajedljiva, ali ovo je previše!

-Odbij starče, imam pametnijeg posla.

-Stvarno, navedi mi primjer!!!

-Uživati u tišini bez prevarantskih gadova poput nekih u sobi!!!

-Mirjana prekini!!!- javila se moja majka. Pokladala sam u nju, bila je na rubu suza. Boli mi je žao što je tužna, ali sam se u isto vrijeme ljutila na tatu jer sam znala da je on kriv. Ostavio nas je same bez objašnjenja, bez ičega. Mama je i dalje vjerovala da će se on vratiti, ali ja sam znala da neće. Govorila sam joj da zaboravi na njega, da živi svoj život jer se on neće vratiti. Tada ni sama nisam bila sigurna u to što govorim, ali nakon onog telefonskog poziva sam potvrdila svoje sumnje. Upravu su kada kažu da vuk dlaku mijenja, a ćud nikad... Sjetila sam se još jednog citata za kojeg sam se nadala da je tačan kao i onaj za tatu, glasi:"Nakon kiše uvijek dođe sunce." Istina nije imao veze sa kišom i suncem, ali je pomagao uvijek. Okrenula sam glavu na drugu stranu i opustila se. (...) Probudila me buka na hodniku. Izgleda da ću imati društvo... Pomislila sam kad je medicinska sestra ušla sa kolicima čije točkiće ulje nike posjetilo godinama. Na njima su se nalazili lijekovi, neka ljigava mješavina za jelo od koje mi se uvijek povraćalo i sok. Davala mi je po malo onog ljigavog čuda, mislim šta očekivati od bolničke hrane, a ja sam se suzdržavala od povraćanja. Nakom što sam popila tablete ostavila me na miru. (...)

-Gospođice Pavić... Mirjana... Imate posjetu...- probudila me jedna starija medicinska sestra koja se inače prema meni ponašala kao prema svom djetetu. Bila mi je draga, za razliku od ostalih znala je sa pacijentima. Pogledala sam u nju mrmljajući nešto poput:"Još malo...", ali ona se samo nasmijala. Stvarno šta je smiješno u tome što želim spavati, ionako misle da sam luda!? Zakolutala sam očima, a u sobu je kročila moja mama. Tužno se smiješila dok mi je prilazila, te se spustila pored mog kreveta nježno mi milujući lice...

-Mino, neko ti je došao u posjetu...-progovorila je svojim nježnim, pažljivim glasom. Odmahnula sam glavom.

-Može slobodno ići kući... Nikog osim tebe i onih takozvanih doktora ne želim vidjeti.-odgovorila sam pokušavajući da zvučim što uvjerljivije.

-Ni Nika?- upitala je iznenađeno.

-Posebno ne njega!- odgovorila sam prkosno.

-Zašto?

-Kao prvo, ne želim da me iko bez prijeke potrebe gleda u luđačkom krevetu, a kao drugo, ljuta sam na njega.- napravila sam djetinjastu ljutu facu. Nisam željela da otkrijem koliko zapravo jesam bijesna u tom momentu. Mama je spustila pogled dola i izašla, znala sam da neće poslušati, ali se jedan mali dio mene ipak nadao da za par sekundi u sobu neće ući Nikola.

Nadam se da vam se sviđa nastavak...

Da li će Nikola ipak doći?

Da li će ostati u dobrim odnosima?

Da li je Mirjana zaista bolesna?

Ako nastavite čitati, saznat ćete! ;) =D

Voli vas vaša V_R ♥♥♥

Slatko Sanjaj Anđele: Tvoja ljubav je zločin [Dio I]Where stories live. Discover now