Slatko Sanjaj Anđele: Tvoja ljubav je zločin [Dio I]

Moje oči hladne tu su da te brane...

Kada smo stigli na odredište, tj. do Felix-a, kafića u kom smo se dogovorili da ćemo se naći, bila sam tako nervozna da nisam ni primijetila koliko sam stiskala Nikolu. Shvativši da sam nervozna vjerovazno me pustio da se smirim prije nego mi kaže da ga pokušavam ubiti. Pomogao mi je skinuti kacigu, a kosa mi se ponovo počela uvijati pri vrhovima jer je bila uvijena dok sam imala kacigu. Vratila sam mu jaknu, ali on je i dalje imao moj lančić kod sebe. Nervirao me zbog toga, ali nisam imala vremena misliti o tome. Filip i ja ćemo po prvi put biti na sastanku... Pri samoj pomisli na to obrazi su mi se zacrvenili.

-Bolje ti je da se smiriš, nije dobro toliko dizati nade da ćete poslije prvog sastanka biti u vezi. -u njegovom glasu nije bilo emocija, samo hlanoća.

-Šta je to trebalo da znači?- upitala sam, ali nije odgovirio, samo je stavio ruke u džepove i otišao. Nisam ga razumijela niti najmanje, ali nije me toliko ni zanimalo njegovo mišljenje, sada je bio važan samo Filip i niko više. Ušla sam unutra i vidjela Filipa kako sjedi sam za stolom u čošku, savršeno mijesto za prvi sastanak. Prišla sam mu i pozdravila se sa njim. Konobar je došao odmah za mnom i uzeo narudžbe. Naručila sam Oranginu, jedno od mojim najdražih osvježavajućih pića, a Filip je naručio Cappuccino. Pjesma koju su upravo pustili je Idu nam, idu dani od Marka Rokvića.

-Umm... Ovaj... Je li ti drago što je završila škola?-razbio je tišinu Filip, sa malo glupim pitanjem, ali bolje išta nego ništa.

-Da, zadnjih dvije tri sedmice bile su smor. Nisam mogla ni disati kako treba...

-Istina, baš su nas pritisli sa kontrolnima, odgovaranjima i pismenima pred kraj...

-Aham... Kako ti je sjediti sa onim idiotom?

-Sa Nīkom? Onako, ne priča mnogo, a i kada progovori to je većinom odgovor na profesorovo pitanje ili prigovaranje na nečiju glavu od koje ne vidi tablu.

-On onako visok ne vidi tablu i onako brbljiv i bezobrazan ne priča. Oprosti je li mislimo na istog Nikolu Vrandešića?

-Mislim da, da. Zavisi od osobe sa kojom je, ja se nešto posebno i ne družim sa njim, ali vjerujem da kad je u društvu osoba kojima vjeruje da priča opušteno.

Oke, šta to ja radim? Na prvom sastanku sa Filipom ja pričam o onom kretenu. Ne može to tako, ne, ne. Brzo smisli nešto bilo što!

-Imaš li brata ili sestru?-upitala sam proklinjajući sama sebe što nisam slobodnija u razgovoru sa Filipom.

-Ne, jedinac sam.- bilo mi je drago čuti da nisam sama u toj kategoriji jer osim Andy-a nikog drugog nisam poznavala da nema ni brata ni sestru. -Ti?

-Ista priča, ni brata ni sestre.

Konobar je donio narudžbe i mi smo mu se zahvalili. Pucala sam od sreće kada mi je rekao da se ne brinem za novac, da će on platiti. Time je samo pokazao koliko je džentlmen, ne kao neki koji bi te natjerali da platiš i njihovo (ako ne znate na koga ciljam, ciljam na Nikolu). Filip je jednostavno isijavao ljepotom i nježnošću. Nosio je bijelu majicu kratkih rukava, obične farmerice, bijele Nike tenisice i sat. Kosa mu je po običaju bila uredno počešljana, a kada bi se osmijehnuo srce bi mi poskočilo kao da me struja dotakla. Otpila sam još jedan gutljaj Orangine, te sam se okrenula pažljivo promatrajući svaki njegov pokret, osmijeh.

-Mirjana, samo da jednu stvar naglasim dok nisam zaboravio.

-Slobodno.

-Ja... Ne bih da ovo pogrešno shvatiš... Mislio sam na ovo kao na prijateljski sastanak. Ništa više....-u tom momentu srce mi se rasulo na milion sitnih komadića. Bila sam šokirana, a toliko sam bila uzbuđena zbog ovoga danas. Nisam mu željela pokazati da mi se svijet ruši, pa sam samo na bacila osmijeh i rekla kako sam i ja to njemu htjela reći, ali nisam bila sigurna kako. Ubrzo nakon toga sam se pozdravila sa njim i otišla. Ne razmišljajući o tome našla sam sebe kako sama sjedim na klupi na šetalištu pored rijeke i plačem. Znala sam da nije on kriv, ja sam od samog početka sebi stvorila sliku nas kao para i nisam sebi to željela da priznam da su šanse velike kada dođe do toga da on neće biti zainteresovan za mene na isti način.

-Rekao sam ti da ne dižeš previše svoje nade i očekivanja. -progovorio je iza mene poznat muški glas, na što sam skočila od straha.

-I ti bi trebao prestati šunjati se kao mačka. Uostalom šta ti radiš ovde?

-Povrijeđena, ali i dalje spremna na svađu...

-Ne skreći sa teme, odakle ti ovde?

-Ne brini, ne pratim te. Izgledalo mi je kao opuštajuće mjesto pa sam odlučio doći. Kad bolje razmislim dok si ti tu, sve je samo ne opuštajuće.-šalio se znam da jeste, ali odbrana mi je popustila, nisam više mogla izdržati, zaplakala sam. Sjela sam na klupu ponovo i pokrila rukama lice. Šminka mi je bila uništena to je sigurno, ali nisam marila. Odjednom začuo se zvuk gitare, svirao je pjesmu od Elitnih Odreda, Ne koči. Za jednog idiota zna dobro svirati i pjevati. U jednom momentu počela sam i ja pjevati. Ne znam zašto, ali osjećala sam se bolje dok sam pjevala. Na svoje iznenađenje, pred njim sam uvijek bila opuštena, nisam se sramila niti da pjevam, niti da pričam, čak ni da plačem iako sam se našminkala onako ful. Sjeo je pored mene i pružio mi maramicu.

-Znaš, izgledaš kao strašilo.-progovorio je razbijajući led. Nasmijala sam se dok sam brisala uništenu šminku. Po torbi sam tražila šminku koju sam ponijela u slučaju neke nezgode, poput ove da mogu popraviti što se popraviti da. Nikola mi je istrgnuo torbu iz ruke ne dopuštajući mi da uzmem ni korektor.-Pa da mi opet trošiš maramixe bespotrebno? Nema šanse...

-Ne zanima te šta je bilo sa Filipom?

-Ne.

-Čak ni u slučaju da je tako sočan trač da bi me sa time mogao progoniti do kraja života?

-Ne.

-Zašto?

-Ne želim učiniti nešto zbog čega ćeš me mrziti...

Nadam se da vam se sviđa nastavak...

Stvarno se trudim, ali samo mi dosadni nastavci padaju napamet...

Voli vas vaša V_R ♥♥♥