Slatko Sanjaj Anđele: Tvoja ljubav je zločin [Dio I]

Anđeo slomljenih krila...

Moje molitve nisu bile uslišene, ali bar nisam morala gledati u njegovom pravcu. Okrenula sam glavu onog momenta kada je kročio u sobu...

-Gospođa Pavić kaže da me ne želiš vidjeti.-progovorio je tihim glasom dok je sjeo pored mene.

-Ispravka, ne želim da vidim nikoga osim nje.- odgovorila sam brzo. Nešto mi je govorilo da se neće na ovome završiti. Bila sam upravu.

-Onda ću morati čekati da promijeniš mišljenje.- rekao je, a potom legao leđno poret mene, spustivši glavu na moju ruku koja je i dalje bila svezana. Zakolutala sam očima kao da sam iznervirana, ali me smiješak, koji se slučajno oteo, odao.

-Ti ne odustaješ, zar ne?- progovorila sam okrenuvši se prema njemu.

-Ne! Kada ja nešto želim anđele... Ja to i dobijem...-odgovorio je gledajući me pravo u oči, na što sam se bukvalno naježila. Obrazi su mi se zacrvenili, a srce je ubrzalo rad što me još više posramilo s obzirom da sam priključena na aparat koji prati i kontroliše otkucaje srca. On se nasmijao, a ja sam očajnički pokušavala smisliti neku temu za razgovor koja me ne bi trebala postiditi.

-Zašto me konstantno nazivaš anđelom, imam i ja svoje ime.- nisam uspjela...

-Jer ma koliko se trudila da to ne bude tako, izgledaš nevino poput anđela...- totalni promašaj, znam i ja sad.- Žao mi je što sam ti onako odgovorio, ali zaista postoje stvari o kojima ne želim nikome pričati...-zvučao je iskreno, ali me to samo još više uplašilo jer da nije nešto ozbiljno ne bi se suzdržavao...

-Ne zanima me!- pogledao je u mene zbunjeno, a ja sam zakolutala očima iznervirano.- Nikola, pitala sam te to jer mi je bilo žao tvoje majke, zašto bi mene takvo što zanimalo? Ti i ja... Mi nismo ništa, samo poznanici koji s vremena na vrijeme izađu skupa da se zabave.-okrenula sam glavu od njega, a niz obraz je skliznula suza. Neko vrijeme je ostao nepomično gledati u mend, a onda se uspravio u sjedeći položaj okrenuvši mi leđa.

-Ako ti tako kažeš...-slušajući ga dok izgovara te riječi srce mi se slamljalo, ali nisam mogla dopustiti da zbog mene bude na još gorem glasu nego što već jest. Ustao je i otišao, a suze su se same slijevale niz lic. Doktor je odmah utrčao u sobu jer su mi se otkucaji srca ubrzali previše, ali kada su vidjeli da nije još jedan napad laknulo im je. Mama je ponovo ušla i zamolila doktore da me odvežu, što su oni nakon kratkog razmišljanja i uradili. Zagrlila sam je iz sve snage i zaplakala.

-Mino... Tebi se Nik zaista dopada?- progovorila je tihim glasom dok me tapšala po leđima. Nisam odgovorila, samo sam još jače zaplakala, ali to je bilo više nego dovoljno da shvati moj odgovor. (...) Nekoliko dana kasnije pustili su me pod uvjetom da nigdje ne odlazim sama, da pijem redovno lijekove i da se čuvam stresa. Nije me mnogo zanimalo šta su uvjeti, ali moju majku i te kako da je zanimalo, pa sam odlučila da ću se paziti. Tata me nekoliko puta pokušao pridobiti, ali nakon onog telefonskog poziva odlučila sam ga prekrižiti iz svog života. Samo je još jedno pitanje ostalo:"Šta je Danijelin broj radio kod Nikole!?" Kako sam za sve morala tražiti dopuštenje, tako sam i ovaj put tražila dopuštenje da malo sjedim na balkonu i udahnem svježeg zraka. Nakon malo premišljanja, mama mi je dopustila. Izašla sam na balkon i sjela naslonivši se na ogradu gledajući prema Nikolinoj kući. Znala sam da sam zeznula stvar, ali nisam mogla protiv srca. Uzdahla sam prisjećajući se Nikole dok izlazi iz sobe. Po glavi su mi se vrtila pitanja da li je moglo drugačije, ali znala sam da nije. Nikola i ja smo previše različiti, on ima svoj način preživljavanja, ja svoj i to se ne može promijeniti. Ma o čemu ja to razmišljam, Nikola je bio moj prijatelj. Šta sam očekivala, da će mi se povjeravati kao ja njemu? Začuo se zvuk otvaranja vrata, a iz garaže je izašao Nikola na svom motoru. Bože kako je privlačan... Na sebi je imao sivu majicu vjerovatno kratkih rukava jer je nosio crnu kožnu jaknu preko, crne farmerice i crne martinke. Pogledao je prema meni onako bezosjećajno, stavio kacigu i pripremio se da krene. Morala sam nešto poduzeti i to brzo... U panici nisam uspjela ništa pametnije smisliti od dozivanja.

-Nikola!- pogledao je ponovo u mom pravcu, a meni je srce počelo brže i brže kucati. -Čekaj malo!- viknula sam, a on je sklonio ruke sa upravljača. Istrčala sam iz kuće i dalje razmišljajući šta da kažem. Sjedio je na motoru oslanjajući se na jednu nogu, pognute glave. Kacigu nije skidao, tako da se nije moglo precizno reći kako se osjećao, da li je bio ljut ili tužan ili sretan... Prišla sam mu nesigurno, znajući koliko sam zabrljala. -Slušaj, žao mi je zbog...- skinuo je kacigu i dalje gledajući dole.

-Anđele, ne ljutim se ni zbog čega.-progovorio je bezosjećajnim glasom.- Ali i sama si rekla, mi nismo buvalno ništa, nismo prijatelji, nismo krvno vezani, jednostavno samo smo poznanici.

-Nije istina! Misliš da bih se strancu povjerila kao što sam tebi? Misliš da bih za stranca brinula koliko brinem za tebe? Zar bih strancu dopustila da se sa nekim kladi u pobjedu gdje sam ja nagrada? Nikola već si na lošem glasu, šta misliš kako bi pričali o tebi da znaju da se družiš sa djevojkom koja je zaglavila u ludnici zbog njenog tate?- riječi su se samo nadovezivale jedna na drugu, nisam uopće razmišljala šta govorim, samo sam govorila.

-Kako misliš zbog svog tate?-gledao je u mene zbunjeno, a ja sam shvatila da se opet počinjem ispovijedati.

___________________________
Nadam se da vam se sviđa nastavak...

*Da li će Mirjana biti spremna da kaže istinu?

*Koga će to povrijediti?

*Hoće li biti spremni da nastave sa životom?

-Ako nastavite čitati saznat ćete ^~^

Voli vas vaša V_R ♥♥♥