Statika

Poglavlje 1

3. lipnja 2016., jutro; Curzon Street (London)

Sunce nije štedjelo na snazi. Divljački je pržilo dok je suha ljudska rijeka kaotično tekla bučnom londonskom ulicom. Ljudi su brzo hodali, gurali jedni druge, prelazili cestu ne obazirući se na automobile koji su im trubili. Svima im je bilo vruće; svi su se znojili i nekamo žurili noseći u rukama svoje aktovke i torbe.

Jedan od tih ljudi zvao se Mordecai Rottenberg. Bio je to nizak, zdepast čovjek koji je svojom tjelesnom građom pomalo podsjećao na ormar. Jednom je rukom držao mali kartonski podmetač s tri čaše kave za van, a drugom pritiskao mobilni telefon na uho. Pokušavajući nadvikati svjetinu oko sebe, vikao je u uređaj:

-Da... Halo? Angela? Da, to sam ja, loše se čujem zbog... Ma što? Daj nemoj biti takva! Ja sam ti šef i uopće ne razumijem zašto ja sada trčim po kavu... Da, da, da, znam da sam tebi i Osewoudtu rekao da pazite na monitore, ali... Ma samo ohladi, dobro? Stižem za minut, i sljedećega ću puta postupiti kao pravi šef i poslati po kavu nekoga od vas!

Mordecai Rottenberg ljutito gurne mobitel u džep i nastavi žuriti niz ulicu, prema visokoj građevini staklene fasade- Noetičkom institutu grada Londona, svojemu radnom mjestu.

Probijajući se kroz naizgled neprekinutu gomilu, pomalo se gubio u prostoru. Zbog svog niskog rasta nije mogao vidjeti preko glava nekolicine visokih ljudi ispred sebe, a uz to je i prirodno bio pomalo kratkovidan te je škiljio kad god bi trebao vidjeti u daljinu.

Teškom mukom, Mordecai je napokon stigao do ulaza u NIL-ovu zgradu. Bio je samo nekoliko metara udaljen od ulaštenih kliznih vrata kada je mobitel u njegovu džepu ponovno počeo vibrirati.

Iritirano uzdahnuvši, posegnuo je u džep slobodnom rukom. U tome je trenutku neki vrlo užurbani prolaznik prošao pokraj njega, napola trčeći, i slučajno ga gurnuo te su sve tri kartonske čaše s kavom za van završile na pločniku, ubrzo zgnječene.

Nesretni je mladi znanstvenik htio povikati za užurbanim prolaznikom, no onaj je već bio prilično poodmakao te se samo javio na poziv.

-Čini se da od kave neće biti ništa- rekao je Mordecai bez pozdrava, rezignirano gledajući malu točkicu koju je kava u padu ostavila na njegovim trapericama. Ali, već je u sljedećemu trenutku s druge strane linije čuo nešto što je natjeralo njegov izraz da od rezigniranog postane napet.- Odmah dolazim- kaže zatim, ozbiljan, i prekine vezu.

Žureći, ušao je u predvorje od bijelog mramora, mahnuo recepcionarki svojom iskaznicom i požurio ući u prostrano dizalo dok se još nije bilo zatvorilo. Zatim je pritisnuo tipku za deseti kat i dizalo se pokrenulo.

U dizalu je bilo kudikamo hladnije nego vani, čak i opuštajuće za nekoga tko je zadnjih dvadesetak minuta proveo na onoj paklenskoj vrućini- no ne i za Mordecaija. Njegovi su se dlanovi i dalje znojili te ih je neprestano brisao o traperice ili nervozno gurao ruke u džepove.

Kada se dizalo zaustavilo na desetom katu, a vrata meko otklizala ustranu, Mordecai je uzdahnuo. Napokon, pomislio je i izašao na hodnik.

Neko je vrijeme hodao hodnikom, širokim koracima grabeći prema vratima na drugom njegovu kraju.

Konačno stigavši do njih se zaustavio, otro ruke po zadnji put i sapeto pokucao.

-Naprijed!- podviknuo je hrapavi muški glas s druge strane.

Mordecai je pritisnuo kvaku i ušao u prostoriju- veliki svijetli ured s mramornim podom i jednim zidom od stakla, s velikim, ali elegantnim radnim stolom i uredskim stolcem s visokim naslonom iza njega.

Na stolcu je sjedio muškarac u kasnim četrdesetima. Visok, mršav, prosjede kose uredno začešljane unatrag i odjeven u besprijekorno odijelo, nalaktio se na glatku površinu stola, a prste prekrižio.