Poglavlje 8

254 44 3
                                    

15. lipnja 2016., prijepodne; NIL (London)

Vraćajući se iz ureda ravnatelja Reynoldsa, doktor je Rottenberg bio toliko sretan i opušten da nije posvećivao previše pažnje okolini te se umalo zabio u spremačicu što je lijeno prala mramorni pod u hodniku. Ponudivši joj svoje iskrene isprike, povukao se u jedanaesti laboratorij.

I Angela i Osewoudt su bili ondje. Oboje su stajali pokraj jednog računala i napeto slušali još jedan glas izvađen iz onog snopa zvučnih valova skrivenih iza statike, a pokraj njih su, po dobroj staroj tradiciji, stajale čaše sa svježom kavom za van.

Mordecai im je prišao i uzeo jednu od čaša.

-Kako je prošlo?- upitao je Osewoudt gaseći zapis.

-Savršeno- zadovoljno mu je odgovorio njegov šef.- Ma i više nego savršeno. Znaš li kada je tko zadnji put dobio pohvalu od Reynoldsa?

Angela i Osewoudt su ga pogledali, oboje su imali razrogačene od čuđenja oči.

-Zezaš se- odmahnula je Angela glavom.

-Nimalo. Rekao je da smo obavili sjajan posao te da s nestrpljenjem iščekuje nove rezultate- Mordecai je obrisao s brade odbjeglu kap kave i osmjehnuo se.

-O moj Bože, pa taj te tip ponovno obožava- rekao je Osewoudt.- Reci mi, kako ti to uspijeva? Zašto te ljudi toliko vole?

Mordecai je samo slegnuo ramenima, a onda se prisjetio nečega što je već par sati planirao reći svojim suradnicima te je opuštenost odjednom isparila s njegova lica.

-Čujte, trebam vam nešto predložiti- rekao je, kavu spuštajući na stol.

-Kad nam predlažeš nešto u vezi s istraživanjem si uvijek zadovoljan, pa ako si sada ovakav znači da to nije istraživanje. Da čujem- Angela ga je pogledala pogledom punim napetog iščekivanja.

-Varaš se, jer je to u izravnoj vezi s našim istraživanjem, ali možda i ne baš- zagonetno je odgovorio šef.- Imaju li oni u osmici još uvijek aparate za rentgensko snimanje?

-Imaju, koliko se sjećam- Osewoudt nije predosjećao ništa dobro; vidjelo se iz izraza njegova lica.- A zašto?

-Zato što bismo trebali slikati Mariein mozak- izjavio je Mordecai.

-Ali već smo zaključili da u njezinu mozgu...- započela je Angela, no Mordecai ju je prekinuo:

-Da, da, znam da nema neke posebne aktivnosti dok sluša statiku, ali nije u tome stvar. Jučer sam vidio da na čelu ima ožiljak, točno na vrhu, savršeno okrugli ožiljak. Inače se ne vidi jer je stalno našminkana, ali tu je i izgleda kao da joj je netko, vrlo davno, kirurški uklonio komadić lubanje na tome mjestu, a zatim ga ponovno vratio.

Angela je kimnula; počinjala je shvaćati.

-Iza čela je dio mozga u kojemu su centri za pamćenje i mišljenje- rekla je zamišljeno.

-Točno tako. A Marie se uopće ne sjeća prvih šest godina svoga života prije smrti njezinih roditelja, sama mi je to rekla. Ničega, ali baš ničega, kao da je netko jednostavno izbrisao te godine iz vremena. Psihijatri su joj rekli da je to rezultat neke psihičke traume, ali ja mislim da to možda uopće i nije tako jednostavno kao što se čini.

-Bože moj. Jadna djevojčica- Osewoudt se primjetno lecnuo.

-Pokupit ću je kada završi u školi pa ću je dovesti ovamo,- dodao je zatim Mordecai- a vi u međuvremenu zamolite one iz osmog labosa da nam nakratko prepuste svoj laboratorij. I još nešto- napravio je kratku stanku.- Molim vas, nemojte ništa reći Marie. Reći ćemo joj da ipak trebamo slikati njezin mozak da se uvjerimo da nema nikoji posebni centar, i to je to. Ne trebamo je plašiti bez razloga, ali ako doista pronađemo nešto sumnjivo, ja ću joj reći. Može?

StatikaWhere stories live. Discover now