Statika

Poglavlje 14

22. lipnja 2016., noć; Church Road 33, Acton (London)

Te je noći Mordecai sanjao jedan od najčudnijih snova u svome životu.

Nalazio se u gradu za koji je, iako je izgledao posve kao London, znao da je to Zagreb. Marie i on tražili su najstariji ured Korporacije Deus Ex Machina vodeći se uputama koje je bloger Jerome Stanely ispisao na marginama prvog izdanja Harryja Pottera, žureći jer su iz nekog razloga morali pronaći taj ured prije nego što to učini Anthony Gottlieb. Kao da to samo po sebi nije bilo dovoljno napeto, tijekom cijele je potrage Marie zahtijevala od Mordecaija da joj vrati njezine nikotinske flastere jer bez njih ne može aktivirati svoje posebne moći, a Mordecai se tome tvrdoglavo protivio uvjeravajući posvojenicu da zbog svoje neobične percepcije statike ionako privlači previše neželjene pažnje.

Bili su nadomak svome cilju kada je Mordecai iznenada začuo:

-Cai.

Bilo mu je potrebno nekoliko trenutaka da shvati da taj glas pripada stvarnosti, a kada je to konačno shvatio, san oko njega urušio se poput trošne scenografije na staroj kazališnoj pozornici, ostavljajući ga u blagovaonici njegova stana, u sjedećem položaju, glave spuštene na ruke prekrižene na stolu pokraj jedne od šalica s kakaom.

Podignuo je glavu, mršteći se zbog boli u vratu. Marie je stajala pokraj njega, dlana na njegovom ramenu. Primijetivši da se uspravlja, maknula je ruku.

-Oprosti- ispričao se Mordecai promuklim glasom.- Zaspao sam dok sam te čekao.

-Ne, u redu je. Mogu i otići ako želiš, vidi se da si umoran...

-Ne- odlučno je prekinuo djevojku njezin skrbnik.- Sjedni, molim te. Ne želim spavati i, iskreno, nemam pojma kako mi se to dogodilo.

Marie je kimnula i otišla do svoga mjesta kako bi na njega sjela, a Mordecai je u međuvremenu bacio brz pogled prema prozoru. Vjetar je lagano puhao ljuljajući krošnju drveta, a zvijezda nije bilo.

-Vjetar puše- prokomentirala je Marie primijetivši u kojemu smjeru gleda.- Vrijeme će se uskoro promijeniti. Valjda. To bi bilo baš dobro, ova vrućina me ubija.

-Da- složio se Mordecai, vrativši pogled na svoju posvojenicu.- O čemu želiš pričati danas?

-Ne znam- slegnula je ramenima Marie.- Nisam razmišljala o tome. Samo sam... Ne znam...- napravila je stanku.- Htjela biti ovdje- dovrši, gledajući u napitak u svojoj šalici.

Mordecai joj se nasmiješio, no ona to vjerojatno nije ni primijetila.

-Dobro- kimnuo je.- Već će nam nešto pasti na pamet, je li?

Tek ga je tada Marie pogledala i uzvratila mu osmijeh. Potaknuta nečime što nije dobro razumjela, vjerojatno onim pitanjem koje je još otprije čuvala, predložila je:

-Što kažeš na pitanja i odgovore? Nije baš domišljato, znam, ali ubija vrijeme. Vjerojatno već razumiješ kako ide: postavim ti pitanje, a ti odgovoriš, onda pitaš nešto mene pa ja odgovorim i tako ukrug.

-Može- pristao je Mordecai, svoju je šalicu čvršće stisnuo.- Smijem započeti?

Nakon što je Marie kimnula, kratko je razmislio i upitao:

-Koja ti je omiljena pjesma?

-Good Times, Ella Eyre- odgovorila je Marie bez imalo razmišljanja.- Tvoja?

-Don't Stop Me Now od Queen i Miracle od U2. Najbolji rođendanski poklon ikad?

Nad time je Marie razmišljala nešto duže jer je rijetko kada dobivala poklone za svoje rođendane, no ipak je uspjela iskopati odgovor: