Poglavlje 36

36 5 0
                                    

18. srpnja 2016., poslijepodne; NIL (London)

Hodajući u smjeru stubišta kako bi se njime spustio u podzemno parkiralište, doktor je Osewoudt tiho zviždao melodiju pjesme koja mu se vrtjela u glavi. Nije se mogao sjetiti gdje je čuo tu pjesmu ni kako se uopće zove te stoga nije imao pojma što ima raditi u njegovoj glavi, i to ga je svakim trenutkom sve više izluđivalo.

Kišni oblaci vani su sada bili toliko gusti da se činilo gotovo kao da je pao mrak, a potmula je grmljavina postajala sve glasnija; pa ipak, kiši još uvijek nije bilo ni traga, gotovo kao da su oblaci i munje ondje samo zbog stvaranja neke zlokobne atmosfere.

-Willeme!

Nadomak stubišta, Willem se zaustavio, prestao zviždati i okrenuo se. Iza njega je stajala Amelie, nervozno stiščući ručku svoje torbe u ruci.

-Moramo pričati- rekla je odlučno kada ju je Willem upitno pogledao.

-Stvarno? Zar nisi već rekla dovoljno?- ironično je upitao Osewoudt. Ponovno se okrenuo i spremio se zakoračiti na prvu stubu kadli ga je Ameliein glas opet zaustavio:

-Molim te, Willeme! Znaš da još nismo ništa razjasnili! I, osim toga, sutra ideš u alternativnu dimenziju, i... Uglavnom, svašta ti se može dogoditi i ne želim da odeš bez da čuješ barem nešto od mene.

Osewoudt je namjeravao biti nepokolebljiv, zaista je. Htio je reći nešto domišljato i dramatično nestati u polutami stubišta koje je vodilo u podzemno parkiralište, da natjera Amelie da se osjeća isto kao i on kada je tek saznao istinu o njoj. Ipak, nije to učinio. Nešto u onome što je rekla- možda njezin iskreno skrušen ton, a možda i to što je istaknula tako brutalno očitu činjenicu da se sprema otići u nepoznato- natjeralo ga je da se okrene, da joj se približi i, zastavši na udaljenosti od kojih metar i pol od nje, kaže:

-Dobro. Reci. Ali budi brza, molim te, moram doći kući što ranije da se stignem spremiti.

Predvorje je bilo prazno, izuzev njih i, naravno, Eileen Bez Prezimena koja je iza svog šaltera pratila njihovu raspravu sa neskrivenim zanimanjem. Osewoudt se trudio ne primjećivati je.

-OK- s tom je riječi Amelie drhtavo uzdahnula, kao da spriječava suze da poteku.- Dakle, slušaj... Ovo što ću ti sada reći nije laž. Naravno, ne mogu te nikako prisiliti da mi povjeruješ, ali, molim te, vjeruj mi na riječ. Jer ne mogu biti iskrenija, stvarno. Ono što sam rekla tebi i tvojim kolegama o zadatku koji sam dobila od Deusa, o onome s Ključem... Ja stvarno nisam ništa znala. Stvarno nisam imala pojma zašto to radim, samo sam htjela dobiti posao. Isto tako je bilo i kada su mi rekli da ti moram pomoći da skineš šifru s onog CD-a... Nisu mi rekli na koji ti se točno način moram približiti. Mogla sam se zamaskirati kako god sam htjela, mogla sam glumiti tajnovitu neznanku koja ti je u prolazu dala papir s napisanim kodom na njemu, ali nisam. Svidio si mi se čim sam te vidjela i rekla sam si: "Flertat ću s ovim likom, i dat ću mu svoj broj mobitela, pomoći ću mu i otići ću s njime na spoj, ubit ću dvije ptice jednim kamenom". Znam da to nije bilo pametno, znala sam to i tada, i naslućivala sam da će istina kad-tad izaći na vidjelo, ali... Nisam si mogla pomoći. Stvarno. Već sam ti rekla, ne trebaš mi vjerovati ako ne želiš, ali sve što kažem je zaista istina.

Zašutjela je i ispustila dug, tužan uzdah. Oči su joj bile tužne i vlažne, a pogled je usmjerila u svoja stopala, kao da joj je neugodno uzvratiti ga Osewoudtu. Njemu se, međutim, sposobnost govora iznenada isključila; htio je nešto reći, ali ga je paralizirala ogromna doza bolne iskrenosti u Amelieinu glasu.

Znao je da je takvo nešto nemoguće odglumiti.

-Ono što osjećam prema tebi je stvarno, Willeme- dorekla je Amelie najzad.- Već sam ti to rekla, i reći ću ti to još sto puta ako će mi to pomoći da...

StatikaWhere stories live. Discover now