Statika

Poglavlje 2

6. lipnja 2016., podne; Trafalgar Square (London)

Mordecai je sjeo na rub fontane i uzdahnuo s olakšanjem, prste uronivši u prohladnu svijetloplavu vodu. Odlično je znao da treba trčati prema obližnjem ulazu u podzemnu željeznicu misli li uhvatiti vlak što je vozio u smjeru njegove adrese, no njegovi su razum i tijelo, ujedinjeni, odbijali krenuti dalje bez imalo odmora.

Nakon četiri uzastopna razgovora s četiri različita psihologa, tri posjeta stručnjaka koji su pomno pročešljali svaki kutak njegova stana i, na kraju, ispunjavanja natprirodno dugačkog formulara, doktor je Rottenberg napokon dobio pravo izabrati koje će dijete posvojiti- pravo koje je on sasvim uljudno odbio, rekavši službenici, onoj istoj koja mu je dala formular, da mu nije važno kakvo će dijete biti te da mu ga mogu sami izabrati.

Službenica je bila mlada i slobodna, Mordecai je imao doktorat i lijep osmijeh, a uz to je i ostavio na nju dosta snžan dojam time što ne želi birati nad kojim će djetetom preuzeti skrbništvo, pa i time što je uopće htio preuzeti to skrbništvo, te mu je među papire koje je po zakonu trebao imati umetnula i mali papirić na kojemu je pisao broj njezina mobitela, no Mordecai je taj papirić, rastresen kakav je oduvijek bio, zgužvao i bacio u kantu za smeće ni ne pogledavši što na njemu piše.

Mordecai nije bio nesretan čovjek. Smatrao je da u životu ima sve što mu je potrebno, a tako je zaista i bilo, no postojala je jedna stvar u kojoj baš nikada nije imao sreće i bila je to ljubav.

Baš kada se počeo pitati je li možda zaboravio što u Europskom domu, Mordecaijev je mobitel počeo vibrirati. Čim ga je izvadio iz džepa i vidio tko zove, zgrozio se.

-Molim?- javio se.

-Mordecai! Znaš dobro da sam to ja, ne moraš mi odgovarati tim poslovnim tonom, znam da nisi na poslu- zagrmio je s druge strane linije moćni glas njegove majke.- Radni dan je gotov, pobogu! I gdje si ti uopće? Čujem buku, znači nisi kod kuće, zar ne? Jesi li u centru?

-Na Trafalgaru sam- odgovorio je Mordecai kratko. Najviše je u tome trenutku htio prekinuti liniju i zavitlati uređaj u fontanu.

-Jesi li već potpisao sve papire o posvajanju?- sipala su i dalje pitanja.- Jesu li ti dali da odabereš dijete? Koje dijete ćeš odabrati?

-Jesam, potpisao sam papire. Ali nisam birao.

-Nisi birao? A što ako ti dodijele nekog tinejdžera kleptomana koji ti bude krao novac iz novčanika?

Mordecai je prošao rukom kroz kosu trudeći se suspregnuti smijeh.

-To neće biti tinejdžer kleptoman i sasvim sigurno mi neće krasti novac iz novčanika.

-Dobro, dobro- glas gospođe Dine Rottenberg je bio sumnjičav, no ipak je popustila.- Ali ako ipak bude, znaj da sam te upozorila. I svejedno bi ti bilo bolje kad bi izabrao sam, tako bi barem znao u što srljaš. A što uopće radiš tamo na Trafalgaru?

-Ništa. Samo se opuštam- istinito je odgovorio njezin sin i baš je u tome trenutku njegov mobitel ponovno ispustio vibraciju, ovoga puta kratku. Dobro je znao što to znači.

-Što je to bilo?- i gospođa je Rottenberg, očito, čula vibraciju.

-Čini mi se da sam dobio mail- Mordecai se već bio pripremio prekinuti liniju.- Moram ići. Bok, mama, volim te.

Dinah je zaustila da nešto kaže, no Mordecai je prekinuo poziv i otvorio svoje račun u e-pošti.

Pismo mu je poslala administracija Europskog doma, a sadržavalo je dokument u kojemu su, sudeći prema sadržaju pisma, bili podaci o djetetu koje je Mordecai trebao posvojiti. Zaključio je da će dosje pročitati kad stigne kući kako bi ga mogao otvoriti s računala i ne opterećivati memoriju svog mobitela.