Poglavlje 5

280 45 9
                                    

13. lipnja 2016., jutro; Church Road 33, Acton (London)

Toga se jutra Marie, baš kao što je i bila planirala, probudila vrlo rano.

Oprezno je i tiho, uživajući u tome što napokon ima vlastitu sobu, zbacila sa sebe tanki poplun i spustila noge na parketne daske. Sagnuvši se preko koljena, otvorila je svoju torbu i iz unutrašnjeg džepa izvadila zadnju preostalu cigaretu i upaljač. Zatim je prišla prozoru, otvorila ga i, laktima se naslanjajući na prozorsku dasku, zapalila.

Sunce je tek počelo izlaziti. Ranojutarnje su zrake bojile nebo u bogatu ružičastu boju, a oblaci su na njemu bili nježni, paperjasti, bolje lavande.

Marie je voljela rano se buditi. U domu bi se uvijek budila ranije od svojih cimerica kako bi se preko nečijega noćnoga ormarića popela na prozorsku dasku, otvorila prozor i, objesivši noge preko ruba, popušila cigaretu.

Tada nitko nije obraćao na to pažnju iako su bili svjesni toga da Marie puši, čak ni odgojiteljice- njihova je pažnja možda čak i bila najmanja iako je trebala biti najveća, jer odgojiteljice u državnim sirotištima obično vrlo brzo prestanu brinuti i samo pozatvaraju oči na sve što bi im moglo donijeti neugodu.

No sada je Marie bila pod zaštitom nekoga kome je bilo- ponekad i previše- stalo, i taj je netko volio spavati kraj otvorenog prozora, a budući da je toga jutra topli ljetni povjetarac puhao u smjeru sjevera, pramenovi cigaretnoga dima oprezno su se uvukli u Mordecaijevu spavaću sobu.

I upravo je tada alarm na njegovu mobitelu proradio.

Mordecai je, očiju još uvijek napola zatvorenih, ispružio ruku i dohvatio s noćnog ormarića mobitel kako bi napokon isključio malog vraga koji je uspio sasvim lijepu tvorničku pjesmicu učiniti nepodnošljivom.

Tek kada je do kraja rastvorio oči i uspravio se u sjedeći položaj, shvatio je da mu nešto smeta, a to nešto bio je miris jednog od aromatskih ugljikovodika za koji je, kao i svaki drugi doktor znanosti, dobro znao u proizvodnji čega se upotrebljava.

Psujući si u bradu, Mordecai je ustao s kreveta te žurno napustio sobu.

-Znao sam da imaš tajne zalihe- rekao je, širom otvorivši vrata Marieine sobe.- Daj mi to.

Marie je bila tako iznenađena da se gotovo pa uopće nije protivila. Samo mu je pružila napola popušenu cigaretu.

Mordecai ju je uzeo, bijesno uzdahnuo, zatim pritisnuo užareni rub na vanjsku prozorsku dasku i bacio opušak na cestu ispred kuće. Ne čekajući dopuštenje, istrgnuo je iz Marieine ruke prozirni ljubičasti upaljač i, ne znajući što bi drugo s njim, gurnuo ga u džep kratkih hlača u kojima je spavao. Nakon toga je prijekorno pogledao posvojenicu i upitao glasom koji je nalikovao režanju:

-Imaš li još?

-Ne.

-Jesi li sigurna?

-Da! Ohladi malo, čovječe.

Skrbnik nije ohladio ni nakon što je ispraznio Marieinu torbu i detaljno je pretražio.

-A sada slušaj ovamo- okrenuo se prema Marie. Morao ju je gledati odozdo prema gore, no to mu nije oduzelo odlučnost iako bi nekoj trećoj osobi, da je tada bila s njima, izgledalo prilično smiješno.- U ovome stanu nećeš pušiti. Kao ni na bilo kojemu drugom mjestu. Ja sam ti skrbnik i moj je zadatak sačuvati tvoj mali život, tako da pušiti više nećeš! Sve jasno?!

Susjeda Anna je lijeno otvorila oči, a gospodin je Abdallah s prizemnoga kata, koji je već neko vrijeme bio budan i pio svoju kavu, pogled dignuo prema stropu pitajući se zašto je uljudni samac s najvišega kata odjednom počeo tako vikati.

StatikaWhere stories live. Discover now