Poglavlje 37

33 6 0
                                    

Druga dimenzija

19. srpnja 2016., jutro; Centar za znanstvena istraživanja (Distrikt London)

Mordecai se budio polako. Oči su mu još uvijek bile zatvorene i nije bio sasvim dobro svjestan toga gdje se točno nalazi, no znao je da je u sjedećem položaju i da ga užasno boli glava. Do njega su dopirali glasovi; činili su mu se dalekima i nejasnima, uhvatio bi tek pokoju riječ.

-...izgleda tako čudno s tako kratkom kosom...

-...ne znam, rekao bih da sam ja, ali nisam siguran...

-...misliš?

Još jedna jaka navala boli prostrujila je Mordecaijevom glavom, ali samo kako bi već u sljedćemu trenutku popustila. Glasovi su odjednom postali jasni i razgovjetni:

-...Ne znam, kažem ti! Ne izgleda kao nitko koga poznajem! I, uostalom, zašto uvijek mene pitate takve stvari? Nije kao da sam najpametnija osoba ovdje.

-Daj prestani zanovijetati, Aarte! Nisam rekla da bi morao znati. Samo sam pitala imaš li neku pretpostavku, i to je to.

Mordecai je začuo korake; prvo tiho, a onda sve glasnije, kao da mu se netko približava. Onda su koraci iznenada zamrli, a kada je ponovno začuo ženski glas, bio mu je toliko blizu da se skoro lecnuo kada je žena progovorila:

-Ima tako tamnu kosu.

-Aha- muški će glas nato.- Pitam se je li mu to prirodna boja.

-Joj, pa naravno da je! Vidiš da mu je i brada crna. Stvarno, koliki idioti morate biti...- to je bio trenutak kada je Mordecai otvorio oči. Ženino lice bilo mu je toliko blizu da mu se oteo kratak vrisak; žena je vrisnula trenutak zatim te skočila iz čučnja i odmaknula se za korak, što je bilo nešto što bi i Mordecai učinio da nije sjedio leđima naslonjen na zid.- Budan je!- obavijestila je žena ostale ljude u prostoriji.

Ta je žena bila Angela. Ali nije bila. Mordecai se u nevjerici zagledao u njezino lice. Bila je to Angela, ali je izgledala kao da je netko isprao iz nje sve boje. Imala je istu tjelesnu građu i iste crte lica, ali potpuno bijelu kožu. Imala je istu dugu kovrčavu kosu, ali bijelu poput snijega. Imala je isti oblik očiju, ali su joj šarenice bile crvenkaste boje.

Bila je to, nesumnjivo, Angela Whittaker, ali je iz nekog razloga bila albino.

Ne stigavši izaći na kraj sa svojim čuđenjem zbog Angelina alternativnog izgleda, Mordecai je ugledao još dvije nove prilike. Jednu od njih je dobro poznavao, bio je to njegov kolega Willem Osewoudt, no, baš kao i u Angelinu slučaju, bio je zapanjujuće isti ali različit od čovjeka kojeg je svakoga dana viđao na poslu. Koža i kosa su mu bile iste svjetle boje, bio je i iste visine, no ramena su mu bila šira, mišići naglašeniji, kosa duža i skupljena u mali repić otraga, a uza sve to je imao i bradu te je sve u svemu izgledao puno opakije od Mordecaijevog prijatelja s posla.

Treća i ujedno zadnja osoba u prostoriji koju nije poznavao bio je muškarac vrlo sličan Willemu Osewoudtu; bili su gotovo pa identični, jednako visoki, plavokosi, mišićavi i bradati, a razlikovali su se jedino po sitnicama- ovaj je čovjek imao kratku kosu, brada mu je bila nešto kraća od Willemove, nosio je naočale i na vratu je imao blijedi, duguljasti ožiljak.

Mordecai je htio reći toliko toga; riječi su mu se kaotično gomilale na jeziku i nije znao koju prvu ispljunuti.

-Gdje...- započeo je postavljati pitanje, no prekinuo se kada je pogledao lijevo i primijetio da su njegovi kolege, normalni mršavi Willem Osewoudt i normalna tamnoputa Angela Whittaker te njegova posvojenica Marie također ovdje, leđima naslonjeni na zid i još uvijek bez svijesti.

StatikaOpowieści tętniące życiem. Odkryj je teraz