Poglavlje 7

314 46 10
                                    

14. lipnja 2016., podne; Curzon Street (London)

Mordecai i Marie polako su napredovali nogostupom kroz more ljudi.

U ovo je doba dana svjetina bila nešto rjeđa; ljudi su uglavnom bili na poslu ili u restoranima, ručajući. Gužva se mogla osjetiti, no jedva je bila dovoljno jaka da nekoj posve normalnoj osobi postane odveć naporna i preglasna.

-Je li te još izazivao? Taj Jack, mislim?

-Je. Svaki prethodni odmor me je gurao. Nisam ni jednom pala, ali su mi se svejedno svi smijali, jer takvi su ti moji vršnjaci, pravi mali seronje- odgovorila je Marie na netom postavljeno pitanje.- Ali kada mi je uzeo užinu, popizdila sam do kraja.

Mordecai je kimnuo s nekom čudnom mješavinom razumijevanja i divljenja:

-Eh, da sam barem ja bio kao ti. Bio sam jedan od onih tihih pametnih klinaca koji nikada nisu glasni i nikada se ne protive nasilju, znaš. Pravi mali štreber. Dosta su me često tukli, ponekad bi mi i smočili kosu u zahodskoj školjci.

Marie se namrštila.

-Zar ih nisi nikada cinkao?- upitala je.- Meni si to preporučio.

-Jesam, naravno- odgovori joj njezin skrbnik.- Ali u vrijeme moga školovanja je sve to imalo manje učinka pa bi me nakon toga istukli još jače. A ti imaš sreće što pripadaš sljedećoj generaciji- na trenutak je zašutio, razmišljajući.- I koje si ti godine uopće rođena?

-Dvije i prve, u ožujku. Zar još nisi pogledao onaj dosje?- Marie je pogledala Mordecaija.

-Nisam- priznao je onaj.- Sada kada sam te upoznao bih više volio saznati ono što u njemu piše od tebe. I želiš li što pojesti? Sigurno si gladna nakon što ti je onaj balavac oduzeo užinu. U blizini je Subway, mogli bismo...

-Daj ne razvlači- na vrijeme ga je zaustavila Marie.- Vidim da je tamo Subway, nisam slijepa. I da, želim nešto pojesti, umirem od gladi.

Neočekivano i za samog sebe, Mordecai se nije naljutio što ga je ušutkala.

-Onda idemo u Subway- rekao je i nastavio niz ulicu.

Nisu dugo hodali prije nego što je Mordecai zastao pokraj prolaza između dvije zgrade što je vodio u usku sporednu uličicu. Napeto je osluhnuo.

-Što je sad?- prilično gladna Marie, koja se uz to bila još i umalo zabila u njega, također se zaustavila.

-Osjećaš li to?- upitao je Mordecai tiho.- Taj miris. Dolazi odande- rukom je pokazao prolaz.

Marie je raširila nozdrve udišući zrak. I doista, osjetila je neki miris koji do sada nije osjetila ni jednom, a dolazio je taj miris iz onog prolaza- upravo onako kako je rekao njezin skrbnik.

-Što je to?- upitala je djevojka zbunjeno.

Mordecai je neko vrijeme samo stajao, udišući zrak, a onda je, napokon, odgovorio:

-Vodik. Miriše na vodik. Znaš zašto bi na nekoj ulici Londona odjednom počeo mirisati element koji pri normalnom tlaku i običnoj temperaturi ne miriše?

Marie je razmislila pokušavajući se prisjetiti nečega s ono malo sati Kemije koje nije bila markirala u svojoj školi u Francuskoj te onog jednog koji je imala u Srednjoj školi Acton. Nije se ničega dosjetila.

-Ne znam- odgovorila je iskreno.- A zašto?

-Ne znam ni ja- takvom se odgovoru Marie nikako nije nadala.

Zatim je njezin skrbnik, bez ikakvog barem nesvjesnog upozorenja, skrenuo u prolaz iz kojega je dolazio miris i nastavio hodati uz njega, rukom ovlaš dodirujući zid zgrade pokraj koje je prolazio.

StatikaWhere stories live. Discover now