Statika

Poglavlje 20

29. lipnja 2016., noć; Church Road 33, Acton (London)

U zadivljujućoj harmoniji, svijetlost i sjena prelamale su se na prozorskom staklu kao na leći i ispreplitali se u sobi, ponad očiju znanstvenika koji je bio budniji nego što je sam od sebe očekivao u to doba noći.

Mordecai nije mogao spavati. Nije to bilo jedino što nije mogao- isto tako nije bio u mogućnosti pisati nove ideje i smišljati teorije niti razmišljati o bilo čemu drugome. Kao da je bio paraliziran ili očaran; samo je ležao na svome krevetu, poplun odavno zguravši na njegov drugi kraj, i promatrao nasumične bljeskove iznad sebe- pokvarena ulična svjetiljka nikako se nije htjela primiriti i isključiti se do kraja.

Odvojena od njega tek jednim tankim zidom, Marie također nije spavala. No, za razliku od svoga skrbnika, nije mirovala.

Imala je nekoliko praznih papira preostalih od školske godine, olovku, pouzdani mali izvor svijetlosti u obliku svoga mobitela i riječi.

Riječi je bilo puno. Vrzmale su joj se u glavi, ne želeći se slegnuti i dati joj malo mira. Bile su to nove riječi, riječi koje još nedavno nije znala, i imala je osjećaj kao da ih je ukrala, no ta krađa nije ostavljala osjećaj krivnje. Štoviše, bio je savršen osjećaj krasti riječi.

To je bio trenutak kada je Marie shvatila da je ipak vrijedilo izgubiti u okladi. Jer čitanje mijenja čovjeka.

Tiho je ustala s kreveta i prišuljala se polici pokraj stola na kojoj je čuvala školski pribor. Trudeći se ne praviti previše buke, oprezno je uzela tehničku olovku i gumicu iz pernice te jednu bilježnicu iz koje je zatim otkinula par neispisanih listova, pazeći na to da rubovi budu što ravniji mogući. S tim je alatom sjela za pisaći stol i, izravnavši papir ispred sebe, namjestila iznad njega ruku s olovkom.

Dobro se sjećala onoga što je profesorica Wolf rekla njezinu skrbniku, i čvrsto je držala ukradene riječi uza se.

Ali samo kako bi ih mogla rasuti po papiru.

Nisko sagnuta nad površinom stola, osvijetljena jedino škrtom električnom svjetlošću svoga mobitela, Marie je pisala još dugo, sasvim se izgubivši u vremenu i na koncu jednostavno prestavši brinuti o njemu.

Na papiru ispred nje, riječ po riječ, oživljavali su likovi. Kao da su se njihove duše, pa onda i tijela, formirala ondje, između crta na papiru, a onda se podizala i kretala se elegantno, u predivnom ritmu radnje, povlačeći za sobom dugačke vrpce novih redaka i odjednom, Marie više nije bila ta koja je stvarala radnju- bili su to njezini likovi, tako živi i tako stvarni, u svijetu koji je bio beskrajan iako nije prelazio rubove papira.

Marie je pisala o djevojci koja odrasta za vrijeme hladnoga rata, siroče, naizgled sasvim sama u tom svijetu vječnoga straha od ljudi oko sebe i pakla koji bi se u bilo kojemu trenutku mogao obrušiti kako na nju, tako i na sve te strašne ljude. I mladom čovjeku, njezinu novu staratelju, koji joj je pokazao da strah nije ono čime bi trebala živjeti bez obzira na kaos oko sebe; da je nada sve što je čovjeku zapravo potrebno da bude uistinu živ i sretan bez obzira na sve- pa čak i sebične moćnike koji bi mogli ubiti i sebe i svoje sugrađane kako bi zadnja riječ bila njihova.

I, iznenada, njezina glavna junakinja i njezin staratelj postali su ona, Marie, i njezin skrbnik Mordecai, ali u nekom drugom vremenu, s drugim imenima i drugim licima- no ipak su to bili oni. Jer pisac, na kraju, uvijek u svojem djelu pronađe dio sebe i svojega života, čak i ako ga ne planira unijeti u radnju.

Naglo se zaustavila. Već je imala oko pet papira ispisanih s obiju strana, mina u tehničkoj olovci dobrano se skratila, a priča još nije bila gotova. Pa ipak, riječi su nestale. Ništa nije davalo naslutiti da će se jednom vratiti, no to nije značilo da stvarno neće. Ali Marie, tek početnica, to još nije znala.