Poglavlje 24

283 21 28
                                    

4. srpnja 2016., noć; Church Road 33, Acton (London)

-Zašto je ljudima netaknuta priroda uvijek draža od velikih gradova?

Mordecai i Marie su, kao i prošle noći, stajali na balkonu svoga stana i promatrali gradski centar u daljini. Iako je te noći bilo hladnije te bi tu i tamo s neba znala pasti pokoja kišna kap, noćna se vreva nije nimalo smanjila.

-Ne znam je li baš uvijek- odgovorio je Mordecai svojoj posvojenici.- Ali da, ima puno takvih.

-Ja mislim da je uvijek- Marie će nato.- Do sada sam čula jako puno ljudi koji na pitanje "grad ili priroda" odgovaraju onim drugim- nakratko je zašutjela.- Zašto? Ja osobno ne vidim ništa loše u gradovima i, štoviše, volim ih.

Još uvijek zagledan u daljinu, Mordecai je kimnuo.

-Mislim da sada razumijem o čemu pričaš- reče.- Sva ta patetičnost, ono tipa "Mi ljudi uništavamo sve što dotaknemo" i "Puno je bolje ondje gdje nas nema". I meni su gradovi na neki način draži od netaknute prirode, premda i nju volim vidjeti kad imam priliku.

Vrh balkonske ograde činila je glatka metalna šipka, na noćnom zraku hladna, i Marie svoje dlanove nije micala s nje iako je metal vampirski krao njihovu toplinu.

-Kod mene je dosta slično, rekla bih- igovorila je zamišljeno.- Priroda je lijepa, ali gradovi su mi još uvijek puno draži. Ta noćna vreva, jarka svjetla i zvukovi prometa... Kada sam usred nečega takvog, osjećam se kao da život teče oko mene, ili kao da me sve to puni životom, shvaćaš?

Njezin skrbnik kimne, slažući se.

-Shvaćam. Od malih nogu provodim puno vremena u velikim gradovima. London, pa Tel Aviv tijekom ljetnih praznika. Nikada nisam mrzio taj osjećaj o kojemu govoriš, i nikada neću moći- završi, a riječi su mu otputovale daleko, u gradsku vrevu prema kojoj je bio usmjeren njegov pogled.

Tek je to natjeralo Marie da se okrene prema njemu; pogled joj je bio prošaran iskricama znatiželje.

-Bio si u Tel Avivu?- upita.

-Da. Više puta- Mordecai je pogled uzvratio samo na trenutak.- Tata mi je ondje rođen i odrastao, i imam rodbinu tamo. Stvarno prekrasan grad; volio bih da jednom ponovno odem onamo. S tobom- ponovno pogleda Marie, ovoga puta pogled zadržavši.- Mislim da bi bilo baš dobro da ga posjetiš.

Osmijeh je procvao na Marienu licu, na Mordecaijevu se odrazio.

-Da, i ja to mislim- rekla je, živahno kimnuvši.- Nikada nisam bila ni u jednom gradu osim Pariza i Londona. I Montpelliera, ali toga se ne sjećam. Zapravo, jednom sam sa svojima iz doma išla na izlet u Reims, ali to me se nije pretjerano dojmilo jer znaš i sam kakva sam bila tada- jedna mala pauza, pa:- A ja bih htjela s tobom otići u Pariz. Vjerujem da će ti se svidjeti.

Zagledala se u uspavanu gradsku četvrt što se pružala u daljinu, a Mordecai je odlučio izvući iz nje još nekoliko riječi pitavši:

-Sada ti, dakle, nedostaje?

-Ma ne- njegova je posvojenica blago odmahnula glavom.- Ne zapravo. Bilo bi dobro kad bih mogla živjeti ondje, ali sada je to moguće jedino ako budem ponovno živjela u domu, pa... Znaš već. Zapravo, dok sam živjela ondje, nisam shvaćala koliko je taj grad predivan. Činio mi se samo kao još jedna smetnja, jer mi se tada cijeli svijet činio kao smetnja, ali nakon što sam se preselila i proživjela par tjedana ovdje, shvatila sam koliko ga zapravo volim.

Pogled kojim je gledala bio je lagan, sanjarski.

-To se često dogodi kod preseljenja- Mordecai je potvrdio.- Moj mi je tata jednom pričao o svome iskustvu i prilično je slično tvojemu. Doselio se u London kako bi ovdje studirao, a onda je upoznao moju mamu i odlučio ostati ovdje zauvijek. Mislio je da mu neće nimalo nedostajati Tel Aviv, ali nedostajao mu je.

StatikaWhere stories live. Discover now