Poglavlje 21

340 29 6
                                    

29. lipnja 2016., poslijepodne; Church Road 33, Acton (London)

Crni je automobil punom brzinom proletio po cesti, jednim kotačem bacivši snop prljavih kapljica iz lokve na pločnik na lijevoj strani. Povelik je dio kapi završio na bež hlačama gospođe Stephenie Gibert te je razdraženo uzdahnula, zastavši. Dlanom je nekoliko puta prešla preko hlača, pokušavajući tako barem malo sastrugati tragove prljave kišnice, no to joj nije pošlo za rukom te je samo odustala od toga i nastavila hodati svojim putem.

Bio je to prvi put da je posjetila London, i imala je nesreću odmah po dolasku biti bačena u predgrađe umjesto u centar jer je imala vrlo malo vremena, a dnevni joj je raspored bio popunjen. Prije dolaska je planirala i malo obići mjesne znamenitosti, ali kako je vrijeme odmicalo, uviđala je da od toga najvjerojatnije neće biti ništa.

Nakon što je zrakoplov kojim je doputovala iz Pariza sletio u zračnoj luci Heathrow, taksijem se odvezla do svog hotela kako bi se ondje na brzinu prijavila i ostavila stvari. Odmah poslije toga morala je započeti s obilascima obitelji posvojene djece, nije imala vremena čak ni za jedan kratki obrok ni kavu, te se, približavajući se tako prebivalištu pete po redu obitelji, osjećala jako iscrpljeno i nadasve mrzovoljno.

Stephenie je bila toliko zadubljena u svoje misli da je kuću s brojem trideset i tri na vratima umalo propustila te se morala vratiti nekoliko metara do vrata njezina dvorišta. Oprezno ih je gurnula, žustro prošla kratkom šljunčanom stazom do ulaznih vrata te je, otvorivši ih, ušla u urednu, suhu vežu.

Pomislivši da je pravo olakšanje nalaziti se u ovakvom prostoru nakon prilično dugog hodanja još uvijek vlažnom od kiše ulicom, gospođa se Gibert stubištem popela na drugi kat gdje je, zaustavivši se ispred jedinih vrata na tom katu, pritisnula zvono.

Nije morala dugo čekati. Vrata su se otvorila gotovo pa odmah, a onaj tko ih je otvorio bio je muškarac, desetak godina mlađi od nje, prilično niskog rasta i crne kose. Odjeven u traperice i bijelu košulju te s razvezanom kravatom u ruci, izgledao je kao da je tek nedavno stigao kući. Isprva je djelovao rastreseno, no dosta se brzo pribrao i ljubazno se nasmiješio.

-Dobar dan, gospođo. Kako vam mogu pomoći?- upitao je, s tom istom slatkastom ljubaznošću u glasu.

Stephenie je bacila brz pogled na popis koji je nosila u ruci i ponovno pogledala mladog muškarca ispred sebe.

-Doktor Mordecai Rottenberg, zar ne?- nesigurno je izgovorila. Kada je od mladog muškarca dobila potvrdu u obliku kratkog kimanja, nastavila je:- Stephenie Gibert, odgojiteljica u Domu za djecu i mlade St. Pierre u Parizu i jedna od pomoćnika na projektu Europske Unije koji potiče posvajanje. Kao što možda već znate, sutra je dan isplate prve odštete pa malo obilazim obitelji posvojene djece i provjeravam kako vam ide.

Doktor ju je Rottenberg cijelo vrijeme slušao ozbiljno, pokatkad lagano kimajući. Kada je završila, rekao je:

-Da, naravno. Slobodno uđite, skuhat ću nam kavu ako želite.

Začuđena tom iznenadnom ljubaznošću, Stephenie se nasmiješila, po prvi put u tom danu prirodno, a ne na silu, te ušla u hodnik i dopustila Mordecaiju da zatvori za njome vrata.

-Nemam ništa protiv. Otkad sam stigla u London, nisam popila ni šalice- priznala je dok je Mordecai smještao kravatu na rubu komode i zaključavao vrata stana.

-Moja sućut. Ja sam isto nedavno stigao s posla, nisam se još ni raskomotio do kraja- ističući razumijevanje u tonu, Mordecai je ponovno izašao pred svoju posjetiteljicu. Rukom joj je pokazao smjer:- Eno, stol je tamo pa sjednite. Ja ću sada stići.

Dok je Stephenie tihim koracima prilazila stolu u zoni blagovaonice, odmicala jedan stolac i sjedala na njega, Mordecai se zadržao u hodniku kako bi glasno dozvao:

StatikaWhere stories live. Discover now