Poglavlje 40

38 4 0
                                    

Prva dimenzija

20. srpnja 2016., večer; Church Road 33, Acton (London)

Marie je mislila da će se nakon povratka kući srušiti u krevet i smjesta zaspati. Pa ipak, već je drugi sat zaredom sjedila na rubu dvosjeda, grleći vlastita koljena i zureći u isključeni ekran televizora kao da se na njemu prikazuje nešto jako zanimljivo.

Ni Mordecaiju se nije spavalo. Sjedio je na suprotnom kraju dvosjeda i šutio, također gledajući u neku nedefiniranu točku. Na niskom stoliću ispred njega ležala je knjiga, Murakamijeva 1Q84- pokušao je čitati, ali nije uspio dogurati dalje od jedne stranice jer se riječi uporno nisu htjele slagati u slike.

Neizgovorene riječi i misli gomilale su se u praznom prostoru između njih. Nije bilo poznato tko će prvi progovoriti.

-Znaš,- bio je to Mordecai- cijelo ono vrijeme... Događale su nam se neke poprilično zajebane stvari i imali smo puno razloga da budemo uplašeni... Ali ja sam se cijelo vrijeme bojao samo jednoga.

-Čega?- iako je Mariein glas zvučao lijeno, u svojoj srži nije bio takav.

-Da će ti se svidjeti kod svojih roditelja i da se nećeš htjeti vratiti se kući sa mnom.

Marie ga je pogledala. Iako je bila toliko umorna da joj se nije zapravo dalo ni razgovarati, morala se kratko nasmijati.

-Ponekad znaš biti stvarno glup- rekla je, vrativši pogled na televizor.- Znaš li ti uopće što sam sve morala proći da pobjegnem od tih ljudi? Skočila sam s petog kata u podzemno jezero. A onda sam zamolila za vožnju nekog lika koji je imao tri oka. Imaš li ti pojma kako je ledena bila voda u tom jebenom jezeru i koliko je jeziv bio taj tip?- pitanje nije zahtijevalo odgovor te je nastavila:- I učinila sam sve to jedino zato što sam te htjela vidjeti. I, znaš, bila sam svjesna da sam za to morala provaliti u dobro čuvan znanstveno-istraživački centar... Ali nekako nisam razmišljala o tome.

-A uza sve to si mi i spasila život- zamišljeno je izustio Mordecai. Zatim je pogledao posvojenicu:- Hvala ti puno, Marie, ja zaista ne znam kako bih...

-Ne zahvaljuj mi- ona odsječe.- Ne smijemo zahvaljivati ljudima koji čine ono što bi trebali činiti. Sam si me to naučio. Osim toga, znam da bi ti učinio sve isto za mene. Pa i jesi, zapravo, spasio si mi život onoga dana u kavani. Tako da smo sada kvit- nasmiješila se.- Uglavnom, ono što ti pokušavam reći je da se nisi trebao bojati da ću ostati tamo s njima. Bio si u pravu kad si rekao Daladieru da si mi ti više obitelj nego on. Jer stvarno jesi. Ti ljudi, Daladierovi, možda su mi dali život, ali ti si me... Kako da to kažem... Naučio da ga živim. I zahvalna sam ti na tome. Jako.

Potonju je riječ izgovorila vrlo tiho, gotovo pa šapatom, kao da se obraćala samoj sebi.

Mordecai je zaustio da nešto kaže, da joj zahvali ili da izgovori nešto jednako lijepo, no nije uspio prisiliti riječi da izađu. Za to nije ni dobio priliku jer je Marie nastavila govoriti:

-Ali da, u pravu si. Dogodilo nam se jako puno loših stvari tamo...- pauza. Onda, šapatom:- Ubila sam svog oca, Cai. Ne znam kako da živim s time.

Šutnja je bila bolna. Zbog toga se Mordecai neprestano požurivao u pokušaju smisliti odgovor; nije više htio šutjeti i nije znao boli li to više njega ili njegovu posvojenicu. Najzad je izgovorio:

-Gledaj, Marie... Znam kako se osjećaš. Ono što se dogodilo Daladieru je zaista grozno. Iako je bio popriličan kreten, ipak nije zaslužio da tako skonča i, da budem potpuno iskren, ne znam kako da ti to olakšam. Iako imam jednu ideju- tiho se nakašljao.- Jesi li to učinila namjerno?

-Ne. Uopće ne znam zašto sam ga udarila... Vjerojatno sam ga samo htjela zadržati podalje od sebe. Nisam ga htjela gurnuti u ponor, časna riječ.

StatikaWhere stories live. Discover now