Poglavlje 26

203 19 4
                                    

5. srpnja 2016., kasno poslijepodne; Church Road 33, Acton (London)

Odmah nakon što je Marie nestala iza zatvorenih vrata svoje sobe, Mordecai i Angela su otišli do zone blagovaonice. Nisu ništa govorili i nisu sjeli za stol- Mordecai se naslonio na njegov rub, a Angela ostala nesigurno stajati njemu sučelice, nervozno ispreplevši prste iza leđa.

Mordecaiju nije ni palo na pamet da ponudi gošću pićem; pouzdano je znao da to nije razlog zbog kojega je došla.

Neugodna tišina tijekom koje je svatko gledao u svom smjeru potrajala je još otprilike pola minute. Onda je Angela smogla hrabrosti da duboko udahne, pogleda svog kolegu i započne razgovor.

-Oprosti- riječ je bila tonama teška, i ispala je na pod poput utega.- Stvarno, jako mi je neugodno zbog... Hm... Svih stvari koje sam ti rekla. Jednostavno... Taj prekid s Ericom, i stres zbog našeg istraživanja, i ostalo... Zbog svega toga sam bila potpuno izvan takta neko vrijeme. Oprosti- ponovila je za kraj.

Mordecai je pogled s poda podignuo naglo, i usmjerio ga je ravno u Angeline oči.

-Prihvaćam ispriku- pomirljivo je kimnuo.- Razumijem što mi želiš reći, i molim te da i ti meni oprostiš. Moje ponašanje one večeri...- način na koji je rečenica zapela živcirao ga je, no nije se time previše zamarao.- Mislim, nisi ni ti bila neka svetica, ali... I ja sam trebao držati svoje ruke uza se.

Osmijeh je bio tek jedna od promjena u tonu govora Angelina tijela kada je nakon tih rečenica osjetila golemo olakšanje.

-Oprošteno ti je- izgovorila je umjereno glasno.- Nije to neki smrtni grijeh, svima se dogodi... I, uostalom, ta je noć stvar prošlosti iako se dogodila nedavno, tako da bismo to trebali samo zaboraviti. Slažeš se?

-Potpuno- Mordecai će.

Još nekoliko trenutaka šutnje, kudikamo manje napete nego prije. Oboma im je bio čudan način na koji su se sve isprike posložile, poglavito zato što se to dogodilo puno brže i lakše nego što su predmnijevali.

Pa ipak, na vrhu Angelinog je jezika još uvijek tinjalo nekoliko riječi. Priznanje koje je čeznulo za time da bude izgovoreno.

-I... Mordecai?- oprezno je zazvala sugovornika kako bi skrenula njegov pogled na sebe.- Želim da znaš još nešto. Ono što sam ti rekla one večeri u petak, ono o tome da si ti jedan od najšarmantnijih muškaraca koje sam ikada upoznala. Vjerojatno si pomislio da sam to rekla zbog vina, ali... Mislim, i alkohol je negdje tu jer se bez njega ne bih usudila to reći, ali...- napravila je stanku, uzdahnula, zatvorila oči na trenutak. Nije vjerovala da će to uspjeti prevaliti preko usana, no uspjela je:- Želim da znaš da je to istina. Smatram te vrlo privlačnim još od našeg prvog susreta i stvarno nemam pojma zašto.

Zašutjela je i oborila pogled, a Mordecai- puno razdraganiji od onoga što je pokazivao- se, suprotno njenim očekivanjima, kratko nasmijao.

-Nemaš pojma zašto?- ponovio je, gledajući kolegicu nasmiješenim pogledom.

-Tako je- ponovno ga pogledavši, Angela odgovori.- Pa pogledaj se u ogledalo, čovječe. Ne znam kako ti vidiš samog sebe, ali moraš priznati da, estetski gledano, uopće nisi lijep. Naravno, ne želim te uvrijediti, samo govorim istinu: visok si metar i žilet, široko građen, imaš velik nos i mislim da nikad nisi ni čuo za glatko obrijano lice- jedna kratka, nevjerojatno tiha pauza.- No imaš to nešto u sebi, u svome karakteru, i smiješno je koliko te fatalnim to čini.

Zašutjela je i drhtavo udahnula, a pogled skrenula. Priznanje je bilo tu, nasukano na podu između nje i Mordecaija, no onaj nije izgledao ni približno slično njezinim ranijim pretpostavkama. Nije bio uvrijeđen ni zbunjen, čak ni polaskan.

StatikaМесто, где живут истории. Откройте их для себя