Statika

Poglavlje 10

16. lipnja 2016., večer; Church Road 33, Acton (London)

NIL je bio napušten, zadaća napisana, istraživanja zaboravljena, nikotinski flaster oslabio, a Marie do krajnje granice očajna.

Sjedila je na krevetu u svojoj sobi i nemilosrdno grizla nokat, no budući da je zadnju cigaretu popušila prije nešto više od dvadeset i četiri sata, i to ne do kraja, nikotina pod noktima nije imala puno.

Uporno je pokušavala skrenuti misli na nešto drugo, pokoji bi put i uzela Rubikovu kocku te je pokušala složiti, no ništa nije pomagalo jer ju je koncentracija svakoga puta opako izdavala.

Na kraju se predala i, potpuno poražena, otapkala u dnevni boravak.

Njezin je skrbnik bio ondje, tipkao nešto na svojemu prijenosnome računalu, očito radeći na još jednom izvješću.

-Šefice! Počastili ste me svojom prisutnošću. Da se čovjek začudi- pozdravio ju je Mordecai. Pogled nije odvojio od ekrana računala.

-Šuti, Cai- nervozno je rekla Marie.- Molim te. Smijem li...

-Ne- Mordecaijev je smeđi pogled probijao stakla naočala i pronalazio put do Marienih očiju kako bi tamo i ostao.- Rekao sam ti već sto puta, Marie. Ne smiješ pušiti. Točka. Tabu.

-Ali ja više ne mogu ovako!- podviknula je njegova posvojenica, a ton joj je ponajviše nalikovao cviležu.- Ne mogu, kako ne shvaćaš?! Stalno razmišljam o tome, stalno! Ne znaš kakav je to osjećaj i zato me ne razumiješ!

Prekrižila je svoje tanke ruke na prsima i zagledala se u pod zbog podsvjesne želje za bijegom od Mordecaijeva pogleda, a onaj je uzdahnuo i rekao:

-Dobro. Znam da ti je loše, ali znam i što bi ti moglo pomoći.

Ustao je s dvosjeda i odšetao do jedne od polica iznad televizije, a Marie ga je pogledom slijedila.

-Da nisam zauzet izvješćem, pravio bih ti društvo, ali ovako možeš računati jedino na...- napravio je pauzu dok je rukama razmicao knjige i papire, nešto tražeći.- Ovo- završio je, okrećući se prema Marie. U ruci je imao glomazne slušalice crne boje.

Pružio ih je zbunjenoj Marie, a ona ih je prihvatila.

-Imaš jebene slušalice, to kužim, ali što će mi?

-Imaš mobitel, valjda- odgovorio je Mordecai vraćajući se svome poslu.

-I ni jednu jedinu pjesmu na njemu.

Mordecai je zakolutao očima:

-Vjerojatno imaš YouTube. Pa tinejdžerica si, zaboga! Svi tinejdžeri se znaju služiti YouTubeom!

-Ta ti je dobra, ali ja, kao što sam već jednom rekla, nikada nisam imala mobitel- odvratila je Marie. Lagano je mahnula rukom sa slušalicama, crni se kabel zaljuljao.

-Onda nauči kako se koristi. Nisi glupa, pa i YouTube nije bogzna kako kompliciran- Mordecaijev se ton smekšao te je sada govorio gotovo pa s razumijevanjem.- Hajde. Ne znaš koju glazbu voliš? Onda saznaj. Slušaj sve što ti dođe pod ruku i jednom ćeš sigurno shvatiti što voliš više. To ti je inače jedan od najboljih načina za odvraćanja misli s nečega: slušaš glazbu, razmišljaš o glupostima. Probaj, ne postoji čovjek kojemu se takvo što ne sviđa.

Marie se ponovno predala. Pokorno pognute glave otišla je u svoju sobu, tegleći u ruci slušalice kao da su barem nekoliko kilograma teške- što sigurno nisu bile. Nakon što je ušla u prostoriju, tiho je zatvorila za sobom vrata, sjela na krevet, dohvatila sa stola mobitel, spojila s njime slušalice, u izborniku pronašla prepoznatljivi crveni pravokutnik s bijelom „Pusti" strelicom i otvorila aplikaciju.