Umjetnost motivacije

85. dan - dnevne frustracije

Ja jako volim svoj grad i da se mene pita, ne bih se selila u drugu državu.

Zagreb je predivan - grad po mjeri. Ni prevelik, ni premalen. Pun prelijepih zgrada, lijepih urednih trgova, klubova, kafića, parkova, tramvaja...fakulteti su na svakom ćošku...ali prepun je i ljudi.

A ja sam osoba koju ljudi jako lako naživciraju. Ne mnogo, ali budem isfrustrirana svako jutro kad izađem iz tramvaja punog baba, djece, srednjoškolaca i ostalih vrsta ljudi (ajmo to tako reći). Neki od njih su jako nepristojni i bezobzirni.

Takvi me najviše i frustriraju.

Da sad ne ulazim u detalje kako i zašto - ako ste osoba koju drugi ljudi lako nanerviraju, u tome smo skupa i molila bih neku pametnh dušu (ili njih nekoliko) da nam udijeli koji savjet o tome jer nije lako naživcirati se po sto puta na dan.

Nadalje - ovih mjeseci patim od potpune antisocijalizacije. Jedine osobe koje viđam su moj dečko, prijatelji s faksa i prijatelj iz srednje i to samo zato jer petkom idemo u isto vrijeme na faks pa se sretnemo u tramvaju. Mjesecima nisam bila vani, i mjesecima nisam bila vani s nikim drugim osim s dečkom što je također prilično depresivno (ali zahvalna sam što mogu i njega uopće vidjeti).

Danas sam bila jako isfrustrirana time jer svo to učenje i pripreme za prijemni mi oduzimaju svo vrijeme. Ne stignem pisati ni ovdje (bilo što). Započela sam poglavlje u Dubiozama i novi nastavak horora kojeg pišem, ali nikako da završim.

Nadam se da me razumijete.

Ali nije mi žao jer dajem sve od sebe (iako sada pišem ovo, a trebala bih učiti elektrolizu) i znam da ću biti sretna i zahvalna sama sebi na ljeto kad upišem taj prokleti faks (malo motivacije za mene).

Još jedan problem koji imam zbog manjka vremena - ne pijem dovoljno vode. Danas sam doslovno čitav dan bila žedna i dehidrirana. Mislim da ću morati početi nositi bočicu vode sa sobom.

Ovo je bio samo nastavak nabacanih misli i sad ja tražim savjet od vas. Bilo kakav o bilo čemu.

Do idućeg puta.