Poglavlje 4.

11.6K 375 9
                                    

Znoj i požuda,elektricitet u zraku.Sve sam to osjetila u blizini njega.Ozbiljno,želim polizati svaki dio njega.Svaki centimetar.Kladim se da je sladak kao sladoled.Kleknem na koljena...

Zazvonio mi je mobitel.Zašto baš sad?
Alarm ljudi moji,pa divno,zašto ne? Ma nema teorije da se još ustanem.Imam ja vremena.

Stotinu godina nakon što sam se zapravo probudila.

U šoku sam se nevoljko ustala. Pogledala sam na mobitel i shvatila da nema šanse da stignem u školu osim ako ne budem trčala brže od Bolta.Uzela sam prvu majicu i hlače iz ormara i na brzinu ih navukla na sebe.Tko me gleda uopće,čemu trud? Odlučila sam u stotinki da ću danas preskočiti doručak jer ga ionako ne bih stigla pojesti.Trkom sam uletila u kupatilo, umila se i oprala zube. Zgrabila sam ruksak i tenisice.Sjela sam na pod u hodniku i obukla tenisice što sam brže mogla.To vam je bilo kao da gledate dvogodišnje dijete kako samo jede špagete.No,ustala sam se, stavila ruksak na leđa i izjurila van kao luđak(Bolt). A onda sam se sjetila da sam zaboravila mobitel i slušalice.Opet? Kako sam samo glupa,Isuse. I tako sam ja u najvećoj mogućoj panici i žurbi utrčala unutra, uzela mobitel i slušalice te ponovno izjurila van.Bolte,sine,gdje si sad da ovo vidiš? Trčala sam i prema školi što sam brže mogla. I napokon sam stigla.Da,stigla sam.Ušla sam u učionicu biologije.Nastavnica nije bila tamo na moju sreću.Požurila sam se sa sjednem pokraj Lede u drugu klupu do prozora kao što i inače sjedimo. Sjela sam i bacila torbu na stol te noge isto tako bacila na stol.Leda je bila jako znatiželjna oko razloga mog kašnjenja, ali joj nisam imala ništa zanimljivo ni bitno za reći da ne može čekati do odmora.

"Reći ću ti poslije."

Donekle zanimljiv sat biologije je završio i jako mi je drago zbog toga.Znala sam već da će me Leda prvom prilikom upitati zašto kasnim zato jer je njezina znatiželja puno jača od nje same.Izašla sam iz učionice čekajući Ledu.Dotrčala je i otvorila usta kako bi nešto rekla,ali preduhitrila sam ju.

"Znatiželja je ubila mačku,znaš."

"Ali ja nisam mačka,zato mi reci zašto si kasnila?",uporna je kao i uvijek.Ništa novo za nju,a ni za mene.

"Jednostavno sam došla jučer kući kasno sa treninga zato jer sam išla pješke i jutros kada me alarm budio,odlučila sam ostati još malo u krevetu,ali to malo se dosta odužilo."

"A ja sam se ponudila da te vozi moj tata odnosno da ideš samnom...",krenula je sa prodikama što me ponekad zna jako nanervirati.Pogotovo danas,kada sam se izgleda ustala na krivu nogu.

"Ponudila si se,ja nisam pristala,u redu.Idem na idući sat,vidimo se.",rekla sam i krenula prema učionici idućeg sata,ali sjetila sam se da bih mogla otići u knjižnicu prije nego mi počne idući sat.Laganim koracima ušetala sam u tihu knjižnicu i odmah me zapljesnuo miris knjiga.Što ako sam ovisna o tome? Postoji li centar za odvikavanje? Ne znam niti koliko sam bila u knjižnici,samo znam da me je knjžničarka opomenula kako je zvonilo,a ja nisam niti primijetila.Samo sam utrčala u učionicu,bez kucanja,i sjela na prvo slobodno mjesto.Danas puno trčim izgleda.Odahnula sam kada sam čula kucanje zato jer nisam jedina koja kasni na sat.Neće biti prodike o rokovima.Po logici profesora,ako zakasnim na sat,zakasniti ću i na ispit na faksu pa ću pasti predmet,zakasniti ću onda i sa životom,izgleda.Vidjela sam lika koji je blatio moj servis jučer.Koji kurac on pak sad radi tu?

"Dobro nam došao.Razrede,ovo je novi učenik,Marko Herceg."

Smračilo mi se.
Oh,jebem li ti osjećajne krastavce,Marko.

Dečko s treningaDonde viven las historias. Descúbrelo ahora