Dečko s treninga

Poglavlje 17.

Lara

"Slušaj dobro. Par godina prije no što si se ti rodila, moja vrlo dobra prijateljica koja mi je bila kao sestra, razbolila se. Dobila je leukemiju. Rodila je Josipa i nije znala komu da ga ostavi, muž joj je poginuo u prometnoj nesreći. Nije imala nikoga osim mene. Došla je meni na vrata, upitala me mogu li ga primiti kao svojega, pristala sam. Nakon par dana do mene je došla vijest da je Liv preminula. On mi je jedini dio nje.
Vi zapravo niste u nikakvom krvnom srodstvu.", polako mi objasni dok ja blejim blijedo u zid iza nje.
Zatvorim oči, preveliko je ovo za proraditi u sekundi. Do mozga mi još uvijek ne dopire činjenica da Josip nije moj brat, da mi zapravo nije nitko i ništa, da ne nosimo istu krv.
Da mi on nije brat, postala je činjenica, a činjenice su tako hladne i okrutne. Činjenice su zapravo surove istine bez imalo uljepšavanja.

"Ja..on...nije moj brat?", upitam donekle smireno, pokušavajući da ne puknem. Pogledam u Josipa koji gleda i dalje u mamu onim pogledom. Sada,kad se sjetim svih zagrljaja, poljubaca, tješenja, dana provedenih zajedno, jednostavno, zvuči malo pogrešno.

Koga lažem,zvuči užasno pogrešno.

Svaki put kad je grmilo ili sijevalo, išla sam kod njega u krevet, u njegov zagrljaj dok mi je mrsio kosu i govorio kako se nemam čega bojati.
"Ja sam tu.", govorio je. Kada se sve to poveže sa ovim saznanjem, zvuči užasno. Spavala sam kod stranca, jela sam sa strancem, igrala sam se sa strancem, pričala sam sa strancem...svo ovo vrijeme sam provodila sa strancem. U mome životu je osoba koju sam smatrala bratom bio zapravo stranac. Koji haos.

"Kako nam se to jebeno niste ranije sjetili reći?! U pizdu materinu i sve više, znate li uopće kako se ja sada osjećam? A da ne govorim za Josipa.
Pa i on ima osjećaje u vražju mater.
Jebem i život više...", derala sam se cijelo vrijeme i čisto me zaboli za rječnik koji trenutno koristim, to nije ništa naspram onoga što su oni nama napravili. Odnosno prešutili.

"Rječnik!", opomene me, ali nabijem ja i rječnik kad sam izbezumljena i ljuta sad i milion emocija se miješaju u meni i bore se za dominaciju, upravljajući samnom svakom sekundom sve više.

"Nabijem vam ja taj rječnik u šupak.
Znate li vi koliko ste nama skrivali jebenu istinu?!", izderem se, a Josip ni da mrdne prstom, ali ne mogu ga kriviti. Upravo je saznao da mu roditelji nisu zapravo roditelji.
Mama me i dalje izbezumljeno gleda zbog riječi koje koristim, ali čisto me zaboli i jebe mi se za riječi koje govorim.

"Jebeno vam je jasno da ste nas uništili s ovime,zar ne? Niste mogli prije to reći, a te jadne isprike kako je bilo ovo i ono vam neće upaliti, ne ovog puta. Toliko ste nam ispričali lažnih isprika, i toliko ste se lažno brinuli za nas da ste se usrali od silne brige, ha? Nikada nismo vjerovali u to "o kako ste nam nedostajali,kako je u školi,kako ste..?", ali barem ste pokušali biti uvjerljivi. Zaboli vas da ne kažem šta za nas, i vi to dobro znate. Sad pustimo to da ste upravo nakon toliko jebenih, usranih godina rekli da vam Josip nije sin i da on nije moj brat, pređimo na sekundu na ta silna poslovna putovanja. Gdje ste zapravo bili? Negdje na Bahamima, pušili kubanke i jebali se kao zečevi, eto šta ste radili. Zar ne? Hoćete sada reći da nisam u pravu i lagati mi u oči ili ćete napokon, jednom u životu, progovoriti istinu?", završim sa podugačkim govorom i još se nisam ispuhala do kraja iako me svi gledaju iznenađeno i začuđeno. Dovoljno dugo sam se pravila dobrom curom i kćerkom, dosta je toga sad. Jebe mi se za njihovo mišljenje i zaboli me ako će me se odreći. Široko im polje. Samo su pognuli glave i spustili poglede od sramote. Ne bih ni ja ništa drugo napravila da se nisam brinula o djeci nimalo, nego sam se samo tucala uokolo kao jaja na Uskršnje jutro.
Zapravo, kada sam već započela otkrivanja istine, idemo do kraja. Show time.

"Hej, tata? Ako te tako mogu i nazvati više.", zazovem ga i preokrenem očima, a on pogleda u mene sa nadom da ću im sve oprostiti, ali ima da mu uništim tu nadu u sekundi.

"Šta je sa tvojim kolegicama sa posla? Kako su? Jel ih i dalje karaš u svom uredu?", upitam hladno, a on se razbjesni i dođe do mene, za njim i moja navodna majka, čekajući moju iduću riječ.

"Da,čula sam to. Došla sam ti zato jer me u školi bolila glava i zato jer sam se onesvjestila, zvali su te da dođeš po mene, nisi došao. Pogodi zašto?
Zato što si se morao kurvati uokolo i biti muška kurva. Da, to si ti. Ništa sem muške kurve.", ispljunem te riječi sa gorčinom i dobijem šamar te čupanje za kosu i bacanje na pod.
Podsmjehnem se, ne mogu bolje?
Dignem se sa poda, unoseći im se u facu. Josip je već bio pored mene, bijesno gledajući u njih naizmjence.

"A ti,majko? Ne stidiš se što si se karala sa cijelim gradom? Misliš da i to nisam doznala? Sjećaš se kada sam se zagrlila sam prijateljem pa sam došla kući i rekla si da si rodila kurvu, a ne dijete, kada si me istukla? O da, sjećam se. Pa, tko je tu sada kurva?
Mislim da svi znamo taj odgovor.", dobijem još šamara, i samo su se redali, a Josip je stao ispred mene, ne dopuštajući im da dođu do mene.

"Josipe, molim te, makni se, da riješimo ovo sranje.", kažem i on me sumnjičavo pogleda, a kad ugleda moj osmijeh i vidi da ću biti dobro, pomakne se dopuštajući ovo dvoje da me pogledaju pogledom mržnje. Pogodite šta? I ja vas mrzim.

"Mislite da se ne sjećam svakog udarca,ružne riječi? Varate se ako mislite i ako ste mislili da ćete me potkupiti sa novcem. Vi nemate u sebi ni r od roditelja. A sad,mrš van da vas u životu više ne vidim, idite u tri pizde materine, slobodno.", kažem i oni bez riječi izađu van, a ja padnem i prepustim se crnilu.