Dečko s treninga

Poglavlje 22.

Lara

Zadnjih tjedan dana škole je prošlo tako brzo, prebrzo. Danas je dan kada se svi rastajemo i idemo svatko svojim životnim putem. Sama pomisao na to da ću se najvjerojatnije gušiti u suzama za nekih pet minuta, deprimira me na većem levelu.
Htjela sam da pripreme za faks traju što duže, ali problem je u tome što mi je stan za fakultet tamo već sređen, primljena sam na Yale i sve je to zapravo brzo prošlo. Već večeras putujem u svoj novi stan gdje su mi sve stvari. Pogledam se u ogledalo i na sebe navučem crnu majicu sa bijelim natpisima. U osmom razredu, na kraju, se sjećam da sam imala tako retardiran nadimak. Normalno kada su mi ga davali ljudi sa teškom retardacijom koje sam ipak voljela, pa "živjela" sam s njima punih osam godina, sa nekima sam i u vrtiću bila.
A sada se rastajem i sa drugom obitelji. Mobitel mi pokaže da imam novu poruku, a ja ga sa suzama u očima otključam zato jer znam da je još jedna čestitka za moj rođendan koji je najtužniji do sada. Otvorim poruku i blago se šokiram. Ne zbog same poruke već zbog pošiljatelja.

Majka:
Sretan rođendan.Čestitam na završenoj zadnjoj godini srednje i upisu na Yale.
Sretno u daljnjem školovanju.

I tu je kraj poruke. Ne odlučim ništa odgovoriti, tako me razljutila, u sekundi. Zapravo, dobro da se uopće sjetila. Mobitel sam samo spremila u traperice i duboko uzdahnula, mentalno se spremajući. Danas je bilo oblačno, ali kiše nije bilo.
Možda par kapljica, ništa više. Izašla sam iz kuće, a majica je imala kratke rukave pa se tetovaža jasno vidjela i to me činilo nekako ponosnom i sretnom. Polako sam se približavala školi i što sam bila bliže, to je zrak bio teži i nije mi dao normalno disati.
Kada sam došla do tamo i otišla u dvoranu gdje ćemo se mi oprostiti, a onda ćemo izaći u školsko dvorište gdje će nas cijela škola ispratiti.
Čim je moja noga kročila u dvoranu, svi su došli do mene i sa suzama mi čestitali rođendan. Došao je red na Andreasa, stao je ispred mene i zagrlio me jako.

"Sretan rođendan, bela ciganko.
Vidimo se na faksu.", prošaputao mi je kod uha, a onda sam shvatila. Andreas ide na Yale. Marko je pomalo nesigurno došao do mene i ja sam ga povukla u čvrsti zagrljaj.

"Ne zanima me kakva si sranja radio.
Oprošteno ti je sve, debilu jedan.", šapnula sam mu uz osmijeh i onda mi je zahvalio i čestitao mi rođendan.
Pogledala sam u jedan kut,tamo je stajala Leda žalosno me gledajući.
Potrčala sam prema njoj, nisam mogla izdržati.

"STOKO JEDNA ODVRATNA, DOĐI OVAMO!", vikala sam i ona se zatrčala do mene i ja sam ju čvrsto zagrlila i pustila suze. Svjesna sam da nam je ovo najvjerojatnije zadnji put da se vidimo. Ide u Japan kod svog tate, tamo ima isto neki fakultet na koji želi ići. Još čvršće sam ju zagrlila i rekla sam da je sve sad u redu i da sam joj oprostila, da se ne brine.

"Molim gospođicu Laru da dođe ovamo.", rekao je Andreas na mikrofon i ja sam zbunjeno stala ispred njega. Svi su počeli govoriti nešto o meni, neka iskustva samnom i sramotna sranja koja su me rasplakala. Plakala sam kao mala beba.

"Mrzim vas sve, rasplakali ste me.", vikala sam u suzama i žalosno se nasmijala. U pozadini je počela pjesma Noćas se rastajemo.
Svi smo bili gotovi, zagrljeni smo pjevali poznate stihove dok su nam suze neumorno napuštale oči.
"Noćas se rastajemo svi, u srcima ostaju drugovi. Zadnju ću suzu za tebe, ti se priseti bar nekad na mene,
Da bežimo i lutamo, na zadnja dva časa da svratimo,
Da se setimo, kako je bilo pre.
Sećanje odlazi, svega se ponosim,
To što smo radili, ostaju tragovi.
Sreo sam ljubav,najbolje drugove.
Mnogo sam tužan, jer došao je kraj,
Teče novi dan, ali samo da znaš,
Da najbolji dani su bili uz vas,
Ja nazdravljam, ova pesma je za vas..."

Kada je završila pjesma, svi smo izašli u školsko dvorište gdje nas je čekala cijela škola. Opet smo se svi zagrlili i cijela škola je ponovno počela pjevati stihove pjesme koju smo maloprije i sami pjevali. Sve se završilo kasno popodne, onda sam se dodatno pozdravila sa svima i otišla kući.
Uzela sam kofer i ruksak, po zadnji put pogledala svoju sobu, kuću.
Nedostajati će mi sve ovo, stvarno hoće. Ubrzo se već nađem na aerodromu čekajući svoj let na koji se upravo sad ukrcavalo. U avionu sam zauzela odmah svoje mjesto i kada smo poletili, po zadnji put sam pogledala svoj rodni grad.

"Zbogom.", tiho promrmljam i ispustim jednu suzu.

-Kraj-