Dečko s treninga

Ponovno zajedno

Lara

Fakultet je jako naporan,ali s time da je ovo zadnja godina, napokon i to završavam. Bus mi je pobjegao, krasno. Ja sam legit baksuz. Bus mi pobjegne ispred očiju pa moram pješke kući. Idealno.
Šta da ja radim dok hodam?
Slušalice su uvijek spas, kao i u ovome slučaju. Zavučem ruku u džep dukse, ali džep je prazan. Nisam valjda. Ostavila sam ih kod kuće. Može li mi se još nešto užasno dogoditi? Neugodna iznenađenja, samo navalite, baš sam raspoložena. Ogledavam ljude koji prolaze, nemam šta pametno za raditi. Svi su tako dosadni i isti. Ali, pogled mi zastane na jednom muškarcu. Bolje ga posmotrim. Crna kosa, stisnuta vilica, oštre crte lica, koliko mogu vidjeti iz profila, ovo liči na odraslog Marka.
"Marka kojeg si ostavila zbog Andreasa kojeg zavlačiš već tri godine i govoriš mu da ga voliš, a nije tako?", javio se glasić koji ne govori istinu.
Ja volim Andreasa i tako će i ostati.
Maknem pogled sa onog muškarca i prebacim ga na visoko zgradu pred sobom. Znam da me Andreas čeka gore, nasmiješen i sa riječima koje svaka cura želi čuti. Duboko uzdahnem i krenem gore, a kada uđem u stan, osjetim miris špageta.

"Doma sam ljubavi.", viknem i jedva prevalim to preko usana od umora.

"Hej draga.", kaže i sa kuhačom u rukama dođe do mene i poljubi me na blic. Svakodnevna rutina.

"Špagete?", upitam i sjednem za pult gledajući ga kako kuha. Kimne glavom i izgasi sve, pa mi stavi na tanjur malo.

"Što tako malo?", upitam tužno, a on dođe iza mene i stavi ruku na moj bok.

"Da se ne udebljaš.", kaže i nasmiješi se pa ode u dnevnu sobu. Odjednom mi više nije do jela. S time da mi je toliko malo stavio, pojela sam u tri poteza i otišla u sobu uz izliku da se idem odmoriti. Sjela sam na krevet i razmišljala što bih mogla napraviti.
Mogla bih napisati onaj esej na laptopu, da ga se riješim više. Uzela sam laptop i upalila ga te počela pisati esej i već kada sam bila pred kraj, mobitel mi je zazvonio. Pogledala sam na broj i vidjela da ga nemam u kontaktima, ali broj mi je svejedno bio i suviše poznat, ali nisam se mogla sjetiti odakle. Pa, idemo riješiti tu misteriju odakle mi je poznat ovaj broj.

"Molim?"

"Malena...", javio se pijan, jako dubok glas, ali poznat. Jebeno poznat.
Odlučim ne srljati u maglu, pa pitam jedino normalno pitanje trenutno.

"Tko je to?", upitam i čujem kratku tišinu.

"Tvoj dečko s treninga. Oh da, nisam ja tvoj. Tvoj je samo Andreas.", kaže ozbiljnim tonom, kao da se otrijeznio u sekundi. Jebeni Marko, znala sam.

"Marko...šta hoćeš?", upitam i naslonim se na zid glavom, zatvarajući oči.

"Svašta ja želim, ali ne mogu to imati.", kaže, a meni se učini da je ovo dvosmisleno.

"Trenutno samo želim da dođeš po mene, u nekoj sam jebenoj pripizdini i lovi me neki lik s kojim sam se potukao, ali prepijan sam da se tučem s njime sada.", objasni, a ja duboko uzdahnem, ne znajući da li da mu pomognem ili ne.

"Gdje se nalaziš trenutno?", naposljetku upitam, znajući da ću u svakom slučaju imati grižnju savjest.

"Um...kod Yalea?", nesigurno kaže, ali to je više zvučalo kao pitanje.

"Ne idi nigdje, dolazim. Budi kod ulaza u fakultet.", naredim mu i prekinem poziv. Uzmem duksu i navučem ju na sebe, spremajući mobitel u nju. Izletim iz sobe i uzmem ključeve od svog motora, a zatim izletim i iz stana. Istrčim iz zgrade i na brzinu sjednem na motor, pa krenem svom brzinom do fakulteta.
Kada se napokon nađem ispred ulaza, vidim muškarca kojeg sam i danas vidjela, i izgleda da to i je bio Marko.
Pa, sad se tuku on i neki seljak.

"Mir!", zaderem se i oni pogledaju u mene, a Marko malo duže gleda u mene, no ovaj to iskoristi da ga udari.
Velikim koracima dođem do ovog seljaka i stanem ispred Marka koji je sjedio nagnut uza zid. Sad će vidjeti obojica šta znači biti muško.

"Halo pederčino, imaš problem?", upitam oštro neodgojenog morona koji se nacereka.

"Mala, hajde miči se, nemoj da završiš kao on.", kaže glavom pokazujući na Marka iza mene.

"Slušaj me sad. Udariti ću te toliko jako da se nećeš sjećati vlastitog imena. Uz to, skupljati ćeš zube po betonu.", kažem i ovaj put se ja iskezim, a on me grubo gurne.

"Jebem ti sve, majmune!", viknem i odvalim ga šakom posred face, a zatim ga udarim u ono što nema, pa zadam još jedan udarac u stomak i kada ga srušim na pod, krenem ga šamarati. Definitivno se neće sjećati svog imena.

"Uobražena...vrećo govana...jebi se i ti...i tvoje...odvratno...ponašanje!" ,vikala sam sa pauzama između šamara. Odjednom sam osjetila ruke oko svog struka kako me podižu sa mamuta.

"Ne! Pusti me! Želim ga ubiti!", cvilila sam udarajući snažne ruke koje su me odnosile u pravcu mog motora. Došli smo do motora i Marko me posjeo na njega, stavljajući svoje dlanove na moje butine da bude siguran da neću pobjeći i ubiti onog gada.

"Mala...mir. Ozbiljno.", kaže i pogleda me drito u oči, a ja se namrštim i namjestim na motoru.

"Ideš ili?", upitam i dobacim mu kacigu. Uhvati ju i stavi meni na glavu, pa sjedne iza mene i uhvati me za struk. Iz nekog razloga se naježim, valjda mi je hladno.

"Gdje živiš?", upitam, a kada mi kaže adresu, ja krenem i nakon pola sata se nađemo ispred ogromne kuće.

"Eto. I ne radi više sranja,kretenu jedan.", kažem namršteno, a on se iskezi. Iz kuće istrči jedna djevojka, istih godina kao ja. Dotrči do Marka i obavije svoje ruke oko njegovog vrata pa zacvili kako joj je valjda puknuo nokat. Kurva, jednom rječju.

"Um...Lara, ovo je moja zaručnica, Sara.", kaže svo vrijeme proučavajući moju reakciju koju nije dočekao.

"Kako god. Sretno u braku.", rekla sam i stavila natrag kacigu, krećući prema svojoj zgradi. Čim sam ušla u stan, nastao je treći svjetski rat. Blago meni.

"Opet te pitam. Gdje si bila toliko dugo?", upita me bijesno, ne dajući mi prostora da se maknem odavde.

"U polju mandarina, ne treba te biti uopće briga!", viknem, a on se odmakne od mene uzimajući svoju jaknu. Ode iz stana, a ja bacim čašu o zid.

"Jebi se Marko!", izderem se i uhvatim za glavu.

Je li ovo početak kraja ili kraj jednog početka koji se davno dogodio?