Andreas se nije vratio kući prošlu noć, a ja sam shvatila što sam zapravo napravila. Bila sam užasna prema dečku kojeg volim, a dobra prema onome koji tvori moju prošlost i ništa više. Čak se niti na faksu nisam mogla skoncentrirati i odabrala sam da idem pješke kući, umjesto busom, što bi mi inače bilo vrlo mrsko. Nadam se da je Andreas kod kuće i da možemo porazgovarati, a i moram kasnije svratiti do Marka, danas sam u svojem džepu našla njegov lančić sa ugraviranim L♥. Valjda ga je stavio u moj džep da se ne izgubi ili nešto. Nije ni bitno, samo ću mu ga vratiti i gotovo. Čim sam ušla u stan, ponadala sam se da ću osjetiti miris nekog jela i da će Andreas doći do mene, poljubiti me na blic i otići natrag u kuhinju, a ja za njim da vidim što sprema. To se nije dogodilo. U stanu je bila mrkla tišina. Ponadala sam se, možda spava.
"Andreas!", viknula sam, dozivajući ga. Tišina. Zvala sam ga još par puta, ali tišina mi je odgovarala. Nije tu. Taman kada sam htjela krenuti do Marka, mobitel mi je zazvonio i na njemu je pisao Andreasov broj. Veselo sam se javila, ali kada sam čula njegovu rečenicu, nije mi bilo do veselja.
"Treba mi par dana odmora.", rekao je to nonšalantno, kao da je normalno da odeš samo tako od nekog sa kime si proveo jebenih par godina.
"Ti trebaš odmor? Ti trebaš jebeni odmor?!", vikala sam u mobitel, pobjesnila sam.
"Da, ja trebam odmor.", rekao je iznervirano.
"Ti trebaš odmor, a šta ja trebam? Cijelo jebeno vrijeme mi šefuješ i govoriš da ću napraviti ovo i ono, kao da si mi mama!", vjerujem da će se susjedi žaliti na buku, ali moram mu reći sve što mislim.
"Ja tebi šefujem? Daj, ne seri. Otišao sam na odmor, par dana, u čemu je problem?", glasnije govori i došla sam mu na rub živaca i tu skakućem, uskoro će puknuti, znam ga.
"Problem je u tome što si mi to sve mogao reći normalno, u facu, a ne smucati se uokolo sa tko zna kime, a osobu sa kojom si proveo nekoliko godina ostaviti tek tako, bez znanja gdje si.", kada sam se izvikala, shvatila sam da pričam u mobitel, poziv je prekinut. Prekinuo je. Bijesno sam uzela ključeve od motora i istrčala iz zgrade provjeravajući je li lančić na mjestu. Sjela sam na motor i u roku od dvadesetak minuta sam bila ispred njegove kuće. Ostavila sam motor ispred kuće i došla do vrata te pozvonila. Vrata mi je otvorila ona njegova zaručnica u kratkoj muškoj majici, sa devedeset tona šminke na sebi. Podsjetila me na onu kravu u teretani. Prevrnula sam očima i pomislila u sebi što sam Bogu zgriješila da nju moram gledati.
"Izvoli?", upitala je nezainteresirano, glasom koji je tako odvratan da bih joj najradije iščupala glasnice upravo sada.
"Trebam Marka.", odgovorim sa istom zainteresiranosti kao ona, ali hladnim tonom.
"Ti njega trebaš?", upitala je gadljivo, odmjeravajući me.
"Slušaj,ti kujo mala. Pozvat ćeš Marka sada ili ćeš ostati bez svih tih silikona. Da nadodam, voljela bih ti i iščupati glasnice, i ovako i onako imaš odvratan glas.", kažem sve hladnim i ozbiljnim tonom dok ne prekidam svoj jezivi pogled koji držim na njezinim odvratnim i običnim očima.
"Dragi!", zacvili, a ja se ponosno nasmijem. On siđe dolje, bez majice, pa odmah pretpostavljam što su radili.
"Ova tu mi je prijetila.", opet zacvili i objesi se njemu oko vrata.
"Ušuti glupačo, nemoj da te ja moram ušutkati.", kažem kroz zube i ona zašuti.
"Saro, idi gore. Ona je tu došla zbog mene i nemaš šta ti tu raditi sranja.", rekao joj je zapovjednim tonom, a ona je pokunjeno krenula prema stepenicama.
"O da, Saro?", zazvao ju je, a ona je dotrčala do njega sa nadom u očima.
"Ispričaj joj se zbog svojeg ružnog ponašanja.", rekao je, a ona ga je pogledala pogledom "šta da napravim?!".
"Ali.."
"Nema ali, rekao sam svoje.", rekao je i pogledao ju, a ona se okrenula prema meni sa pokunjenom glavom, a ja sam imala pobjednički kez na licu i podignutu lijevu obrvu, a ruke prekrižene na prsima.
"Oprosti zbog mog ponašanja.", rekla je i poraženo otišla. Bacila sam pogled na Marka, a on je imao neki glupavi osmijeh na licu.
"Dođi unutra,vani je hladunjavo.", rekao je i povukao me unutra, a zatim poveo do neke prostorije, liči na neku ured.
"Hoćeš kavu, nešto žestoko?", upitao je i nasipao si čini mi se neki viski u času.
"Bilo šta žestoko, hvala.", rekla sam, a on se nasmijao i pružio mi čašu koju sam ispila do kraja na eks.
"Hoćeš još?", nasmijano je upitao.
"Želim samo da obučeš nešto na sebe.", rekla sam, a on me pogledao sa zaigranim osmijehom na usnama.
"A zašto bih?", upitao je i približio mi se bliže nego što bi trebao. Odmaknula sam se i otišla korak unazad, ali osjetila sam zid.
"Da možemo normalno razgovarati.", rekla sam, a onda me on ogradio svojim tijelom, a meni je disanje postalo plitko i kao da mi netko krade zrak, nisam imala što udahnuti.
"Kome još treba razgovor?", upitao je i onda me poljubio, a potom je svojim poljupcima ponovno obilježavao moj vrat nakon toliko godina udaljenosti, kao da je sve te godine proveo u borbama sam sa sobom i danas je napokon došao dan da okonča i tu posljednju borbu. Kao da me čekao sve te godine.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
