Dečko s treninga

Poglavlje 18.

Lagano se trgnem kada začujem Revolution kako odzvanja sobom koja je bila popunjena tišinom do sada. Uzmem mobitel i ne gledajući tko je.

"Hm?", javim se u stilu 'zaboli me za cijeli svijet'.

"Curo.Jesi živa?", Leda zabrinuto upita i trenutno se osjetim gore nego ikada u životu. Zapostavila sam svoju najbolju prijateljicu. Možda mi je ona spas?

"Znam sve, oprosti. Možeš na kavu za otprilike pet minuta? Dođem po tebe...", iskreno se nadam da može, sve ću joj ispričati i smanjiti ovaj ogroman teret koji me guši svakom minutom sve više.

"Naravno. Bolje da odmah kreneš.
Vidimo se.",kaže i prekine, a ja bacim mobitel na krevet i otvorim ormar.
Izvučem crne uske traperice i bijelu majicu na kojoj piše 'fuck the world'.
Obučem kožnu jaknu i spremim novac i mobitel u džep traperica, uzmem ključeve od kuće i zaključam ju pri izlasku. Za par minuta se nađem ispred njezine kuće i ona odmah dođe do mene pa me jako zagrli. Koračamo brzo do prvog kafića i tamo naručimo svaka po kavu, a ja stavim laktove na stol i lice u dlanove.
Prođem rukama po licu par puta i kada nam stigne kava, ispijem gutljaj.

"Izgledaš užasno, što se događa?
Želim sve znati.", rekla je i ja sam osjetila kao da joj sve trebam reći.

"Život mi se raspada, Leda.", jednostavno kažem, a ona mi uputi pogled da krenem pričati.

"Marko se poigrava samnom, cijelo vrijeme. Shvaćam to, ali koliko god mu željela sve sasuti u facu, jednostavno ne mogu. Tu je i Filip, sjećaš ga se?", upitam ju i njoj se maleni osmijeh nacrta na licu zato jer zna koliko smo bili dobri. Naglasak na bili.

"Udario me.", kažem, a osmijeh joj nestane u sekundi i pojavi se bijes, ali ne dopustim joj da išta kaže nego nastavim dalje.

"Josip nije moj pravi brat, to sam danas saznala. Roditelji su nam došli u kuću i rekli kako je on sin od njezine prijateljice koja je preminula.
Gadno sam se posvađala s njima.
Rekla sam da ih u životu ne želim više vidjeti, a to stvarno i je istina. Želim da nastave živjeti kao da nas nema.
Želim da mi jebeno život bude normalan.", zavapim, a jedna izdajnička suza sklizne niz moj obraz.
Brzo ju obrišem, da ju nitko ne vidi.

"Ne znam šta da radim više. Jednostavno nemam više snage.", promuklo kažem dok mi glas puca.
Popijem još kave, samo kako bi se primirila malo.

"Ne. Ni ne pomišljaj na to.", kaže i prije nego pomislim na to, predobro me zna.

"A kako neću? Život mi je živi pakao, ne mogu ja to više, želim samo nestati.", kažem i pogledam joj ravno u suzne oči.

"Moram ti nešto užasno loše reći, samo mi reci da nećeš poluditi.", kaže sa vrlo uplašenim pogledom, a ja polako kimnem glavom iako ne znam što se dogodilo.

"Ja...spavala sam s Markom.", promrmlja gotovo nerazumno i vrlo tiho, ali njezina rečenica mi dođe u uši kao da se izderala najglasnije što je mogla.

"Kada?", upitam čvrsto stišćući vilicu, hladnim tonom. Nisam ljuta, razočarana sam.

"Jučer.", bojažljivo kaže, suzdržavajući suze.

"Hvala ti,najbolja prijateljice.", kažem, ispijem kavu do kraja i ostavim novac na stolu te izjurim na prohladni večernji zrak. Duboko udahnem i odlučim krenuti prema kući, imam nešto bitno za učiniti. Moram nestati.
Kada sam već bila blizu kući, začujem iza sebe auto i on mi potrubi, pa se zaustavi i iz njega izađe Marko sa zavodljivim osmjehom. Gad kurvinski.

"Šta hoćeš? Opet mi reći da sam kurva? Hajde, slobodno.", drsko upitam i maknem mu osmjeh s lica.

"Oprosti za to, bio sam malo iznerviran, ne mislim to. Koji ti je uostalom?", iznervirano me upita proučavajući moje lice.

"Pogodi s kime sam bila na kavi.
Sa Ledom.", kažem i on problijedi u sekundi.

"Saznala sam. Nisam ljuta.
Štoviše, nije me briga šta radite vas dvoje više. Slobodno si napravite djecu u trećem razredu srednje, pa bilo bi savršeno.", kažem uz lažan osmijeh i prođem pored njega.
Ne stignem daleko,a već osjetim njegovu ruku na svojoj nadlaktici.

"Odjebi Marko. Ne želim te u životu više vidjeti.", kažem i samo se odmaknem i odem do kuće brzim i velikim koracima. Uđem u kuću uz lupanje vratima i dotrčim do kuhinje, preturajući po ladicama sa priborom za jelo, uplakana. Dosta mi je ovog usranog života. Uzimam prvi nožić koji mi padne pod ruku i polako ga premještam na žile lijeve ruke. To je to,sad ili nikad. Krenem povući jedan jedini rez koji me vodi ka sreći i izlazu iz pakla, ali samo se okrznem i napravim malu površnu ranu i nož ispadne na pod zbog visokog dečka s moje lijeve strane.

"Koji jebeni kurac misliš da radiš?!", Josip se izdere na mene, a ja se trgnem zbog njegovog tona. Suze mi počnu jače kliziti niz već crveno i užareno lice.

"Lara.", tiho me zovne, ali ne želim se ni pomjeriti sada.

"Pogledaj me, molim te.", kaže kroz šapat i podigne mi bradu s kažiprstom i palcem. Nenormalno mi je blizu i osjetim predivan parfem. Koji mi je?
U sljedećem trenutku se dogodi nešto loše, vrlo loše. Josip me poljubi.