Dečko s treninga

4.poglavlje

Marko

"Smiri se, takav nećeš njoj pomoći. Imaju nešto što je tvoje i što ti znači, iskoristiti će to protiv nas.", smiruje me Katja po već pedeseti put otkad smo se iz kluba vratili natrag u moju kuću. Bacam još jednu čašu na pod i gledam kako se razbija u stotine malih komadića.

"Znao sam. Nisam ju trebao voditi ni pod koju cijenu. Jebeni Filip!", viknem, a Josip dođe do mene i uhvati me za ramena te natjera da ga pogledam i da se smirim.

"Brate, moraš biti miran. Čekamo sada, i sam znaš da će biti neki uvjet, ne bi ju oteli bez veze.", rekao je kada se začuo moj mobitel. Oslobodio sam se Josipovih ruku i javio sam se brzinom svjetlosti.

"Gade jedan, ubiti ću te. Šta si joj napravio?!", zarežim, a sa druge strane začujem samo smijanje.

"Koja ljubav...jedno pitanje. Bi li dao svoj život za njezin? Bi li bio žrtva njezine slobode?", upitao je i prekinuo poziv, a ja sam u sebi zamišljao svoje ruke oko njegovog vrata.

"Ovo je adresa od gdje je zvao taj kučkin sin.", rekao je i dao mi papirić.
Kimnuo sam glavom i krenuo do vrata, ali Josipova ruka na mom ramenu me zaustavila u tome naumu.

Idi tamo i vrati moju sekicu kući. Pod svaku cijenu.", rekao mi je ozbiljno i ja sam kimnuo glavom.

"Kunem se svojim životom, vratiti će se živa i zdrava.", rekao sam i izašao van. Sjeo sam u auto i velikom brzinom krenuo do adrese sa papirića.

Lara

Otvorila sam oči čim sam osjetila nečije prste na mojoj koži. Oko mene nije bilo velikog izvora svijetla, ali jasno sam prepoznala muškarca koji me dirao.

"Filipe, šta hoćeš ti?", upitala sam još nesvjesna svega i pokušala maknuti njegovu ruku koja je klizila niz moje rame, no on ju je vraćao svaki put kad bi ju ja pomaknula.

"Tvoj dragi još uvijek nije došao po tebe. Tužno, stvarno.", rekao je i onda se nasmijao. Izašao je iz sobice i zaključao ju. Satima sam sjedila i čekala nekoga. Taj netko je zapravo bio Marko, ali on se nije pojavljivao.
U tom trenutku, kada sam pomislila da neće doći, začula se buka sa druge strane vrata i ja sam se podignula na noge te sam čekala da ih netko otključa. Vrata su pala na pod, a tamo sam vidjela uspuhanog Marka sa rasječenom usnicom i par modrica. Dotrčao je do mene i povukao me za ruku u nepoznatom smjeru, a onda smo došli do vrata za van.

"Idi do moje kuće. Odmah!", viknuo je i dao mi ključeve od auta, a ja sam ga stigla samo poljubiti i otrčati do auta te sjesti u njega i odvesti se što dalje odavde. Tek tada mi je došlo do mozga, Marko je tamo sam protiv tko zna koliko ljudi.