Zlatna krv

9.

Ivan

1999.

Kristina je plakala i migoljila se u mom naručju, dok sam se povlačio u sam kut ormara. Mamini i tatini vrisci su napokon prestali. Nema ih, ali barem je bol nestala. Toni mi je rekao da se ne mičem, odvratit će im pozornost, a i tako će me nanjušiti, pošto mogu nanjušiti čovjeka od Neuma do Vitaljine. Ponudio sam se i ja, da spasimo Kristinu, ali rekao da sam premlad. To mi je smiješno, pošto je on tek peti razred.

Sad se čuje Tonijev vrisak i psovanje, a onda tišina. Skupio sam Kristinu uza se čim sam čuo kako nam se koraci približavaju. Blijeda hladna ruka me zgrabila i izbacila iz ormara. Posegnuo sam u džep za pištoljem, ali se pogubio. Sada je Kristina bila u rukama Kozlaka. Za čudo, tješio ju je, da mu hrana bude mirnija.

„Tamo.“ Pokazao mi je Kozlak rukom na brata, koji je bio iscrpljen i naslonjen na zid. Dopuzao sam do Tonija i uklonio mu plave vlasi s lica.

„Što ćemo s njima?“ pitala je Silvija. „Znam da je nehumano ubiti ih, ali što ako nam se jednog dana osvete?“

„Ovo im je lekcija.“ Reče Kozlak. „Neka prekinu tradiciju ubijanja vampira.“

„Silvija kontrolira misli.“ Reče Marin. „A ja brišem pamćenje. Bilo bi savršeno da ih pretvorimo u sluge. Ne bi im nikad ni naudili.“

Čim sam to čuo, blokirao sam im moći. Šteta što im ne mogu blokirat' brzinu i snagu.

„Mali prokletnik.“ Zadere se Marin. „Ovog mlađeg ubijmo barem. Znaš li koliko je on opasan?“

„Dovoljno da ga barem nas četvero sredimo.“

Vidio sam Toniju na vratu jedva zarasli ugriz. Tko zna koliko su mu krvi popili kad tako rana sporo zarasta. Inače rana zaraste za deset sekundi. Vjerojatno je bio na rubu nesvijesti.

„Opasni su.“ Marin je bio uporan. „Lucija i Karmela nisu opasne, on jest.“

Lucija i Karmela, djeca nadarene žene, Katice Nju su ubili lani. Za sad se zna da Lucija nadarena, za Karmelu je vrlo vjerojatno da će biti, pošto još nije otkrila svoje moći. Godinu je starija od Kristine, ali je vrlo osjetljivo dijete, koliko sam čuo.

Lucija i Karmela ne znaju za koven vampira u našem kraju, niti znaju tko im je ubio majku, iako se priča da je Lucija vidjela njeno truplo. Katica i Nikola su htjeli istrenirati svoju djecu i iskoristit' ih da ubiju taj koven. Podržavao bih ih i ja da nije to opasno. Roditelji su nas trenirali samo da se znamo obraniti. Rekli su im, ukoliko se ne izgube do kraja godine, da će ih ubiti. Nije došao ni kraj godine, a naši roditelji su mrtvi.

Naši roditelji su barem imali motiv, osvetiti našu baku i djeda, majčine roditelje koji su završili kao sad ona. Katica i Nikola zapravo nisu imali motiv, jer se još ne zna kako je Katicin otac ubijen, jesu li ga oni ubili ili netko drugi. Što je gore, Nikola još nije odustao od svoje namjere. Zaprijetili su mu da će ga ubiti prije ako ne odustane, a ima vremena do Lucijine punoljetnosti.

„Što ćeš onda s curicama? Dječaci se čine pametni i stabilni. One curice su potpuno psihički nestabilne, pogotovo otkad smo uklonili Katicu, a Nikola je potpuno poludio.“

„One ne znaju za nas.“

„Ali saznat će jednog dana. Bi li i njih uklonio?“

Okrenuo sam glavu prema tinelu. Majčino tijelo je bilo okrenuto prema nama i plava kosa joj je plutala u krvi. Vidio sam očevu ruku iščupanu i na njoj zlatni sat koji je naslijedio od svog oca. Nisu mogli biti milosrdniji.

„S njima još nema problema, samo s njihovim ocem. Oni vjerojatno već planiraju našu smrt.“

„Već si otišao daleko s mučenjem njihovih roditelja. Bi li sad i dječacima trgao utrobu i udove? Možda da njihova sestrica gleda dok im budemo čupali komadiće mesa i nauči lekciju? Već su je naučili. Tradicija je gotova.“