Zlatna krv

19.

Lucija

Ovo jutro je bilo bolno za ustati, iako sam se dignula prilično kasno. Znala sam da danas neću ići u školu, a nitko nije ni očekivao. Cijelu noć nisam oka sklopila jer sam osjećala da mi Zvonimir puše za vratom, smije se i šapće nejasne riječi. Toliko me psiha uništila da mi je sami vjetar zvučao kao šapat njegova glasa.

Sišla sam u tinel kao da mi je uteg obješen oko vrata, a nisam se ništa bolje ni osjećala. Na kauču je sjedila Karmela, u kuhinji je bila Marina, a nisam ni s jednom mogla komunicirati, Karmela ne bi progovorila sa mnom, ili bi progovorila iz straha, a Marina bi mi sasula hrpu oštrih riječi u lice, a te bi riječi bile oštrije od britve.

Sjela sam do Karmele na kauč, iako neće progovoriti sa mnom riječi, možda nikad u životu. Isto je ako šuti pola metra od mene ili tri metra od mene. Na televiziji su bile vijesti o Zvonimiru. U javnost su prenijeli da ga je auto udarilo u kasne večernje sate. Pametno, kao što su za Vedrana prenijeli da je nađen pretučen na Srđu. Zanimljivo je da su samo policiju ispitivali, a ne očevidce. Barem su mogli unajmiti neke glumce.

Ubrzo se pojavila Zvonimirova slika. Smijao se, smijao i gledao u kameru onim plavim očima koje ću moći vidjeti samo u Marije, ali neće više nikad biti ovako vesele. Odmah sam zgrabila daljinski i ugasila televizor.

„Kako hrabro od tebe.“ Reče Marina. „Možeš pobit' tisuće pijavica i riskirat' si život nizašto, a sad ne možeš vidjeti lice mrtvog djeteta.“

Zbunjujuće sam ju pogledala. „O čemu ti govoriš?“

„Vladimir je sve prizn'o.“ doda Karmela. „Mislio je da je to najpametnije.“

Marina je i prije znala za pijavice, mjenjolike, što sve mogu i koliko su opasni, ali, očito, nije znala s čim se petljam. „Samo sam izvršavala svoju dužnost.“ Rečem. „Mi se samo možemo obranit' od njih, drugi ljudi ne mogu. Naš se pos'o da ih ubijemo.“

„Baš lijepo. Kako je držati pištolj i ubiti ih? Čula sam da je to odličan osjećaj.“ Iz ladice je izvukla pištolj, najvjerojatnije moj.

„Da probaš?“ pitala sam. „Uhvatit ću ti jednoga pa mu zabij nož u grlo i vidi sama.“

Marina od bijesa raširi oči stisne usne i baci pištolj meni do nogu. „Kako te nije sram? Vidiš li do čega si nas dovela? Frajerica, nosiš pištolj za sobom, ne samo to, nego ti i mlađa sestra nosi pištolj i nož u školu. To su vas ona dva plavokosa frajera nagovorila, zar ne? Mali gangsteri koji ubijaju pijavice, da baš su face.“

„To je njihova uloga, razumiješ li?“

„Razumijem da cijelo vrijeme praviš budalu od mene, trčiš za krvopijama i praviš se neki junak iz filmova.“

„Što od mene očekuješ? Tko će vas drugo braniti, nego mi. Izrazi barem malu zahvalnost što sam na leđa preuzela deset tisuća života, koliko ih je već u ovom gradu.“

„A tko je preuzeo Zvonimirov život? Zašto je on završio tamo?“

„Pijavice su ga odvele, eto zašto.“

Marina me neko vrijeme promatrala jer nije imala što za reći, a zatim se okrenula i nastavila raditi svoj posao u kuhinji. „Radi sa sobom što god hoćeš? Ako misliš od mene i dalje pravit' budalu, bolje ti je da se odmah iseliš.“

Da sve bude još bolje, kuća je prepisana na moje ime. Ako Marina izgubi skrbništvo nad nama, gubi i kuću.

„Usput, sažaljenje je danas u četiri. Do tad se saberi.“

Došla su četiri sata, vrijeme posjeta ljudi pred kojima ne znam dokad ću biti posramljena. Poveli smo Karmelu sa sobom jer nije bilo šanse da ju ostavimo samu dok tuguje za prijatelje, a možda joj se i psihičko stanje pogorša. Srećom da je na sažaljenju bilo nekoliko djece iz Zvonimirovog razreda, i nekoliko starije. Karmela im se odmah pridružila i počela crtati zajedno  njima.