Zlatna krv

23.

Marija

Drugi dan opet sam ga dočekala kad sam izašla iz sobe. On i Rafaela, kao složni bivši supružnici su sjedali na kauču. Rafaela me odmah prostrijelila pogledom, čuda li. „Ne nosiš crninu!“ vrisnula je.

„Ovo je pidžama.“ Rečem.

„Misliš li da je to opravdanje? Misliš da imaš opravdanje za smrt svoga brata?“

„Dosta!“ Dorijan digne glas. „Marija, sjedi. Moramo popričati.“

Polako sam došla do fotelje i sjela jer nisam htjela biti blizu nijednome. „Recite.“

„Znaš što ti je već društvo učinilo? Počne Dorijan.

„Znam.“

„Odsad to nije tvoje društvo.“

„Molim?“ Nema šanse da mi to oduzmu. Oni su jedini koji bi bili uz mene. Lucija bi cijelo vrijeme bila uz mene u školi i bilo gdje. Toni me voli, jedan je on najiskrenijih dečkiju, a i ja njega volim. Ne mogu bez njega u ovakvoj situaciji, a s Ivanom želim obaviti jedan ozbiljan razgovor, zatim ga ne vidjeti više nikad u životu. „Ne. Nema šanse.“

„Ima. Napustiti ćeš staro društvo…“

„Ne!“

„Molim?“ Dorijanu je skočila žila jer se očito iznenadio što sam mu se proturječila. E neću mu dopustit' da me uništi, nema šanse.

„Ne. Učinila sam dosad sve što si tražio. Nema šanse da mi preuzmeš kontrolu nad životom.“ Prekrižila sam ruke i okrenula glavu da im jasno pokažem da ne želim razgovarati. Nisam trebala. Osjetila sam vatrenu bol na nosu i usnama i poletjela sam sa stolice. Polako sam ustala, držeći se za otečeni nos i usne. Dorijan je uzeo salvete s kuhinjskog ormarića i počeo brisati krv s ruke. „Ovo ti je jedno od malih upozorenja. Život će ti postat noćna mora proturječiš li mi se još jednom.“

Život mi je već noćna mora. Bio je lijepi san dok njega nije bilo i dok Zvonimir nije otišao. Sad je ponovo noćna mora.

„Sad idi u sobu.“

Otišla sam u sobu i počela maramicama brisati krv s nosa i usana. Pogledala sam se u ogledalo. Donja usna mi je bila napuknuta. Na njoj se protezala ranica, a nos mi je bio modar i iz njega je tekao mlaz krvi. Držala sam maramicu na nosu cijeli dan, upalila Tokio hotel na MP3-u i slušala pjesmu, Forgotten children. Po riječima sam se osjećala kao da sam ja jedna od njih. Zaboravljeno dijete. Oni su dvoje zaboravili da sam im dijete.

Cijeli dan sam provela u sobi, slušajući pjesmu opet i opet. Nisam ništa ni stavila u usta, niti sam popila čašu vode. Na zahod sam tek izašla kad je bila mrkla noć. Ujutro sam pogledala na mobitel. Šezdeset propuštenih poziva i dvadesetak poruka. Toni i Lucija.

Nisam ih smjela zvati, niti sam imala para na računu. Htjela sam poslati preko mail-a, ali kad sam uključila laptop, vidjela sam da nema interneta. Znala sam da su ga isključili. Nema šanse da se pobunim, jer znam da ću dobiti masnicu na oku ili slomljen zub. Ovaj udarac je bio dosta manje što sam očekivala od njega.

I taj dan sam provela sam u sobi. Jedino što sam mogla je slušati glazbu, jer me je ona jedina spašavala. Imam na policama hrpu knjiga koje sam dobivala za rođendan od rodbine i Rafaele, ali ja ne čitam, osim kad je riječ o glazbenim stranicama i prijevodu s filma.

Popila sam vode kasno uvečer, kad je dnevni boravak bio prazan. Uzela sam dvije pune boce i odvela ih u sobu kao zalihe.

Ujutro me probudilo šuškanje. Rafaela je iz velike vreće stavljala nekoliko crne odjeće u moj ormar. „Što to radiš?“ pitala sam ju, trljajući oči.